Претражи овај блог

Apocatastais: A Statistic of Silence



                                 A Statistic of Silence:
         Unwanted Humanity Between Meat and Incubator
  (On Symbols of the Control of Women Throughout History)



1. Introduction: Natural Law

For the vast majority of human history, there was no institutional framework to protect women from violence. Reproduction was left to so-called “natural law,” which in essence meant the law of the stronger. In war, women were prize; in peace, they were property. In slave-owning and feudal systems, a woman’s fate depended on the status of the man to whom she belonged. In that system, a woman was reduced to a physical object without autonomy, voice, identity, or rights, and her existence to a function: reproduction, sexual satisfaction of the man, labor. There was only purpose, and that purpose was controlled by the owner – the man.

2. The Statistic of Silence

Looking back through history, a global-anthropological estimate would be the following: around 70–80% of humanity was conceived in a context where the woman not only did not have a free and voluntary role in her own reproduction, but was the object of systemic sexual violence. Perhaps only 20–30% of all humans throughout the entirety of history up to the present were born from relations that could be called freely consensual. That number includes all forms of physical violence as well as cultural and legal coercion – from rape and slavery, to arranged marriages, religious prohibitions, and economic dependence. This statistic is not just a number – it is an anthropological insight. An insight that reveals a deeply disturbing truth: a human conceived in love is the exception rather than the rule. In other words, humanity as a whole is not the product of love, freedom, and mutual desire, but the result of crime, violence, domination, and interest.

3. Violence as a Natural Part of the Divine Order

But what is truly disturbing is the fact that this terrifying continuity of millennia-long violence did not survive solely through brutal physical coercion. For centuries, it was legitimized by religion, legal systems, and ideologies. Monotheistic religions – Christianity, Judaism, Islam, and even Buddhism – built their pantheons in which the man assumes the role of divine intermediary, while the woman remains a passive vessel, a being without voice or access to sanctity. Woman was systematically reduced to the role of object: servant, mother, bearer of lineage. In many myths, it is women who had to be sacrificed.

Starting from the rejection of the apocryphal Gospel of Mary – a text never recognized because it portrayed a woman as spiritually equal, a bearer of knowledge and holiness – the Christian Church systematically anathematized every form of female self-awareness: by excluding women from clerical service, banning access to the altar, and cultivating an ideology of the female body as the source of sin. This shaped the foundational doctrinal pattern by which woman must be metaphysically diminished, possessed, and controlled. During the period of the Inquisition (between 1450 and 1750), this pattern turned into open terror, when between 40,000 and 60,000 women were burned under accusations of witchcraft.

To the religious subjugation of women were added secular ideologies and legal systems. Marx and Engels had already written that woman was the earliest form of private property – a possession to be transferred, controlled, and legally protected as the man’s asset. Thus, the divine order was re-dressed as a legal one, but the essence remained the same: woman as means, commodity – not as goal in her own right.

4. Under the Knife of Ravage or the Glass Bell: Meat or Incubator

The historical fate of women as objects of abuse, depersonalization, and humiliation has been torn between two extremes: violent possession (as spoils, objects of sexual gratification, and direct violence) and control (ideological and political shaping, a technical platform for reproduction). This dual exploitation is symbolically expressed through the metaphors of “meat” and “incubator.” “Meat” and “incubator” are not successive historical phases but two parallel and complementary modes of domination and control – one brutally raw, the other rationally cold. Both symbols erase all individuality and subjectivity of the woman: the first through force, the second through function.

Meat 

Throughout nearly all of human history, with rare exceptions, there was no institutional framework that protected women from violence. The reproductive act was part of a system of repressive power, not intimacy, and the female body bore the universal stamp of “meat” – whether through centuries of rape, abduction, slave trade, or institutional ownership. In slave-owning societies, female slaves were legally property; their bodies were used for labor, sex, and reproduction without any restriction. In feudalism, the feudal lord owned the land, the people, and the women – the “right of the first night” (ius primae noctis) symbolizes precisely that logic. In wars and military campaigns, women were the assumed part of the war prize, while wartime circumstances unleashed “natural law” as the only and dominant one. Throughout all known history, girls were sold into marriage, used as collateral, promised to demons, confined to monasteries, sexually abused, and sacrificed as symbolically “pure meat” in myths, cults, and patriarchal orders¹. The female body has been mass-sacrificed in the history of humankind: the aforementioned European witch hunts between 15 and 17 century are only one example.

   Even in the most civilized century in the history of the human species – the twentieth – the numbers testify to the same picture. Just a few examples are more than monstrous. During the Ottoman genocide of the Armenians in 1915, tens of thousands of women and girls were raped during death marches in Syria, and many ended up as slaves in markets in Aleppo, Damascus, and Mosul. During the Russian Civil War (1917–1923), violence against women was a legal form of dealing with the “class enemy,” in which tens of thousands of women perished. Later, in the gulags, women were subjected to mass organized rapes and beatings. The estimates suggest that between 1.8 and 2.5 million women passed through the gulags during the existence of the USSR. In the final months of World War II, about two million women in Germany were raped by the Red Army. In Asia, around 200,000 so-called “comfort women” were forced into sexual slavery by the Japanese military. During the war for the independence of Bangladesh in 1971, between 200,000 and 400,000 women were raped by Pakistani forces. Most of these crimes were organized and ideologically justified – violence against women was not the result of “wartime chaos” but a systemic part of war doctrine.

    And as the product of that violence, all those women who were treated as “meat” for thousands of years, for thousands of years gave birth to children – hundreds of generations of people born in the shadow of crime.

Incubator

While women of lower classes were treated as "meat" for centuries, women of privileged classes were treated as "incubators." Their bodies were regarded as functional, biological apparatuses, tools of ideology; they were objects of surveillance, eugenic planning, and political molding—through dynastic marriages, inheritance control, and sexual chastity. This was not biological eugenics in the modern sense (e.g., genetic testing), but social eugenics with a high degree of control.

    In antiquity (Egypt, Persia, Greece, Rome), the aristocracy married exclusively within their class. Marriages were political, not romantic. In both European and Islamic medieval aristocracies, marriages were often arranged during childhood. The main criteria were ancestry, property, and bloodline. In China, India, and Japan, it was similar: strict rules of caste, class, and gender. During the Crusades, even physical instruments for protecting property and enforcing control emerged—such as chastity belts. In modern times, “purity of lineage” remained crucial: between 80% and 90% of marriages in the European aristocracy up to the 19th century were arranged based solely on eugenic (status-based, bloodline, political) criteria, not love. The British and French courts recorded even marriages among relatives to preserve “royal blood.”

    In the totalitarian regimes of the 20th century, eugenic policies further rationalized this instrumentalization: reproduction became a function of the state, and the woman was again not a subject of love and choice, but a national womb. Womanhood was even linguistically deconstructed—no longer a “woman,” but a “birther,” “carrier,” “genetic investment.”. In the Nazi Lebensborn program, which aimed to produce “racially pure” babies, thousands of “blue-blooded” women and men participated in state reproductive policy. At the same time, tens of thousands of “undesirable” women were forcibly sterilized—not only in Nazi Germany, but also in Sweden (1935–1976), the USA (1900–1970), Japan (1948–1996), and Singapore (during the 1980s).

5. The Holy Grail: The Forbidden Sacred

Before the world stepped into civilized society and became dominated by the symbols of “meat” and “incubator,” in some early communal forms (e.g., the Iroquois, the Minangkabau, some African and Polynesian groups), women and the female body held a sacred status. Not in terms of moral control, but as a cosmological and natural mystery—a bearer of life, wisdom, and natural powers. The female body was indeed subject to social regulation, but not owned, as in class-based societies where the man holds ius in corpore—the right over a woman’s body as over property. In those communities, the body was not property, but a source of power and respect—even without the modern concept of individual freedom.

    This symbolism survived in the myth of the Holy Grail—the sacred vessel that holds life, meaning, and mystery. It was also preserved in the apocryphal Gospel of Mary, which the Christian Church banned because it offered a different, feminine perspective on spirituality. With the rise of Christianity, this third symbol—the Holy Grail—disappeared from the history of the Western world and survived only in myths, art, and rare spiritual enclaves.

6. The Modern World: “Meat” and “Incubator” on the Market

Although analyses and statistics show that even in highly developed 21st-century societies, a significant percentage of women still report having been forced into sex or having become pregnant under coercion—and that sexual violence occurs within families, religious communities, and schools—the female body has been formally “liberated”: through voting rights, the right to choose, access to abortion, medical care, and more. Unfortunately, this “liberation” has been accompanied by a new form of control—market-based and functional. The female body is no longer prey or property—it has become a commodity and a biological resource on the free market, and as a commodity, potentially the property of all. The woman’s body is subjected to imperatives of performance: aesthetic, reproductive, and technological. On the markets of attention, fertility, and youth, it is valued according to function and desirability.

    Biotechnology and market logic extend the patterns of control: the body as a source of egg cells, the body as a surrogate. “Meat” and “incubator” are still present—but now with a neoliberal face. The cosmetics industry and aesthetic surgery (in which the ravager’s knife has been replaced by the scalpel) faithfully reflect the symbol of “meat,” while artificial insemination and genetic engineering perfect the function of the “incubator.” In vitro fertilization, surrogate motherhood, genetic editing of embryos (CRISPR)—these are all forms that can (though not necessarily) depersonalize women and turn them into literal incubators. The fear of a “post-human” world in which the body is no longer a mystery but a function is justified by centuries of experience. The new god is called functionality, its prophets are market designers, and their sacred secret—the laws of profit.

7. Conclusion: The Return of Apocatastasis

Ultimately, did all those women who were treated for thousands of years as “meat” or “incubators” ever have the right to decide whether to term a pregnancy—their own pregnancy— or not? Of course, not! They gave birth to children not by choice, but by force, expectation, or design. Hundreds of generations were born under the shadow of coercion. And if it is said that man was created “in the image of God,” yet most people were conceived in violence, what does that say about that image? And this is not anymore a metaphor. It is a confrontation with truth—with history, the body, and the brutal memory of humanity, in which man was not created by a God of love, but by coersion: a blind mechanism of violence that does not know what it does, and that spontaneously produces a world in pain. In that image of the world, birth is not a blessing, but for the vast majority of people in the history of humankind – a fall into pain and tragedy.

    “Humanity is unwanted”—that is the true ontological rupture. In that one sentence, the entire history of human origin is compressed, and all the lies about man as the fruit of divine love, spirit, or anyone’s free will are erased. For if humanity was born of violence, not of love—then there is no metaphysical justification either for its existence, nor for love itself. We were not born of love, so we did not inherit it. That means we did not arrive in a world with love, but in a world where love has yet to be created.
    That is a terrible, but liberating truth. If humanity is a world in which all people are the result of genetic violence, coercion, trade, or deceit, then every child conceived in love is a miracle in the strictest sense of the word: the appearance of something that does not arise from the law of force, but from its negation. Every child born of love is a subversion of cosmic statistics, divine laws, religions, sacred texts, and mythic doctrines.

      If anything holds meaning in this history of violence, it is the trace that leads from voiceless flesh to a human being who demands the right to speak, to feel, to desire, to say NO. That is the only true teleology we possess: not “salvation,” but the acceptance of that which has never been accepted. The question that remains is: can the symbol of the Holy Grail—banished from all temples of our world—return, not as mysticism, but as an ethical foundation? Can the apocryphal Gospel of Mary be acknowledged, not merely as a historical artifact, but as an alternative to violence and domination? Can we once again imagine the woman’s body not as “meat,” not as “incubator,” but as the sanctuary of a free person?

 

 

Footnotes and Literature:

1     In Buddhism, there are schools in which women hold a higher spiritual status (e.g., Tibetan Tantrism)

2.    Brian Levack, The Witch-Hunt in Early Modern Europe, Routledge, 2006 (3rd ed.); Lyndal Roper, Witch Craze: Terror and Fantasy in Baroque Germany, Yale University Press, 2004.

3.     A man's right to have sexual relations with his wife without her consent was common in the legal systems of many countries until the late 20th century. In France, marital rape was not considered a criminal offense until 1990. See: Catharine A. MacKinnon, Toward a Feminist Theory of the State, Harvard University Press, 1989; also: Marie-Victoire Louis, “Le viol conjugal: une conquête féministe,” Cahiers du Genre, 2006/1, no. 40-

4.    Ethnological and historical analyses of the systemic abuse and instrumentalization of young girls can be found in: Gerda Lerner, The Creation of Patriarchy, Oxford University Press, 1986 – especially the chapters on women as commodities in marital exchanges and rituals. See also: Silvia Federici, Caliban and the Witch: Women, the Body and Primitive Accumulation, Autonomedia, 2004.

5.   "Gulag." Wikipedia, The Free Encyclopedia. Last modified April 2024. https://en.wikipedia.org/wiki/Gulag; MacGregor, D. (n.d.). Women in Stalin’s Russia; Gulag. Facts and Details. Accessed May 2025. https://factsanddetails.com/russia/History/sub9_1e/entry-4969.html

6.   Antony Beevor, Berlin: The Downfall 1945, Penguin Books, 2002.; Vidi takođe: Norman Naimark, The Russians in Germany: A History of the Soviet Zone of Occupation, 1945–1949, Harvard University Press, 1995.

7.   Yoshiaki Yoshimi, Comfort Women: Sexual Slavery in the Japanese Military During World War II, Columbia University Press, 2001.

8.    Rounaq Jahan, “Genocide in Bangladesh,” Race & Class, vol. 16, no. 4 (1975): 385–393.

9.   Alison Bashford & Philippa Levine (eds.), The Oxford Handbook of the History of Eugenics, Oxford University Press, 2010. Also: Miroslava P. Radojčić, “Eugenika i prisilna sterilizacija: transnacionalne politike tela u 20. veku,” Zbornik Instituta za noviju istoriju Srbije, br. 2 (2018): 45–66.





Nova srpska mitologija: mit o "Nebeskom narodu" III Deo

 

             Mit o vekovnom stradanju, nevinosti i mučeništvu   

                           III deo: Druga polovina XX veka
  
     

Mit o srpskom vekovnom mučeništvu i stradanju, o Srbima kao „božijem jagnjetu“ i „nebeskom narodu“ koji je kroz istoriju uvek bio žrtva, nikada sklon genocidu, nastao je tokom XIX veka a dobio značajnu podršku u XX veku, Tvorci ovog mita uglavnom su nacionalistički orjentisani intelektualci, pisci, crkveni autoriteti, političari i mediji koji su gradili kolektivni nacionalni identitet zasnovan na fiksiranosti nacionalne svesti na Kosovski poraz, ropstvo pod Osmanlijama i ustaški genocid tokom II sv rata. Narativ o stradanju i nevinosti postao je posebno popularan tokom raspada SFRJ, ratova krajem 1990-tih, i kasnije, u kontekstu optužbi Zapada za srpsku odgovornost u ratnim zločinima, a zagovarali su ga mnogi intelektualci i pisci tog doba, crkveni autoriteti i vladajući politički krugovi.

ČINJENICE:

Mnogo istorijskih dokumenata osporava mit o Srbima kao vekovnim mučenicima i nedužnim žrtvama istorijskih događaja. Činjenice ukazuju na kompleksniju sliku istorije u kojoj Srbi nisu uvek bili samo žrtve, već su, kao i svi drugi narodi, bili akteri sa različitim ulogama, uključujući i one sa odgovornošću za masovne zločine. U turbulentnom XX veku period II sv. rata sigurno je bio jedan najkrvavijih u istoriji Balkana, a u kome je Srpski narod igrao ključnu ulogu.


1.  Četnici
Četnički zločini bili su deo šire etničke politike koja je uključivala pokušaj stvaranja "Velike Srbije" unutar ratom razorene Jugoslavije. Prema mnogim istoričarima, cilj ovog pokreta bio je stvaranje etnički čistih teritorija putem eliminacije ili proterivanja nesrpskog življa. Četnici su izveli brojne akcije etničkog čišćenja i zločina nad nesrpskim življem, naročito Muslimanskim i Hrvatskim. Iako su bili deo otpora protiv okupacije, povremena saradnja sa okupatorom im je pomogla u ostvarenju tih akcija bez straha od osuda i represija. Četnički zločini su dobro dokumentovani a neki od njih su i sledeći:    

-   Istočna Bosna i Sandžak (1941–1943): Foča, Goražde, Čajnič, Višegrad, Sjenica, Pljevlja, Priboj i sela oko njih pretrpeli su masovne masakre civila (pretežno Muslimana) i spaljivanje sela. Tokom zime 1942. četnici su u Foči i okolini izvršili masovne pokolje nad muslimanskim stanovništvom. Žrtve: 2.000-3.000 civila u Foči, uključujući žene i decu; 300 - 500 u Pljevljima; Izvršioci: Četničke snage pod komandom Draže Mihailovića (JVuO) i lokalne jedinice istočne Bosne i Sandžaka; Zapovednici: Zaharije Ostojić, Pavle Đurišić.

-   Dolina Lima (februar 1943): tokom "Limskih operacija," četnici su spalili veliki broj sela oko Gusinja, Plava, Priboja i Prijepolja, ubivši preko hiljadu civila. Žrtve: 1000 – 1500 civila (pretežno Muslimani); Izvršioci: četničke snage JvuO; Zapovednici: Pavle Đurišić. 

-  Hercegovina (1941-1942): u Autovcu, Bileći, Koritu, Fojnici i Gatačkom srezu četnici su izvršili više pokolja nad civilnim življem. U Gatačkom srezu dokumenti navode masakre i spaljivanje sela pri čemu su stradali pretežno civili, žene, deca i starci. Slični zločini dogodili su se u mestima Korita i Fojnica Žrtve: 500-700 ubijenih, veliki broj spaljenih sela. Izvršioci: Jedinice pod komandom Petra Baćovića i Pavla Đurišića; Zapovednici: Petar Baćović, Pavle Đurišić. 

-  Crna Gora (1942-1944): u Kolašinu, Andrijevici i okolnim selima četnici su izvršili masovna streljanja muslimana, proterivanje i uništavanja njihove imovine. Žrtve: 1500 – 2000 civila (pretežno Muslimana); Izvršioci: četničke snage JvuO; Zapovednici: Pavle Đurišić 

-  Dalmacija (1941-1943): u selima oko Omiša i Makarske, zabeleženi su akcije etničkog čišćenja, gde je stotine Hrvata ubijena, a njihova imovina uništena. Selo Vrgorac je spaljeno. Žrtve: 300-400 Hrvata: Izvršioci: Četničke snage Dalmatinskog korpusa. Zapovednici: Momčilo Đujić.

-  Kordun, Lika i Banija (1941-1943) U ovim oblastima bilo je masovnih egzekucija i spaljivanja sela. Cilj tih akcija bio je stvaranje homogenih srpskih područja. Slični zločini počinjeni su i u zapadnoj Bosni, u područjima oko Bihaća i Cazina. Žrtve: 300-450 civila Hrvata i Muslimana. Izvršioci: Lokalne četničke jedinice pod kontrolom komandanata iz tih oblasti. Zapovednici: Nikola Kalabić, Dobroslav Jevđević.

   Zaključak: Mnoštvo dokumenata ukazuju na neospornu odgovornost četničkog pokreta za masovne zločine nad civilnim (pre svega nad nesrpskim) sa motivom etničkog čišćenja. U samo gore navedenim slučajevima četnici su odgovorni za oko 6.000 do 7.500 civilnih žrtava, dok se ukupan broj žrtava koji im se pripisuje kreće između 20 i 30.000, a odnosi se uglavnom na nespske civile. Praksa etničkog čišćenja deo je istorijskog nasleđa sukoba na Balkanu. Navedeni primeri pokazuju složenost etničkih odnosa na Balkanu gde je nasilje bilo uzajamno, i gde su različite etničke zajednice i počinioci i žrtve u različitim istorijskim kontekstima.

    (Stav koji se pojavio krajem XX veka da su komunisti sistematski pripisivali svoje zločine četnicima nije podržan dokazima i pre je deo političkih narativa nego istorijske stvarnosti. Četničke zločine dokumentovala je ne samo novo-uspostavljena vlast FNRJ, nego i mnoge posleratne savezničke komisije, a mnogi dokazi su se pojavili kasnije u nemačkim arhivima kao i svedočenjima preživelih žrtava.)

2)  Vlada Milana Nedića

U vreme okupacije Srbije tokom II sv. rata, vlada Milana Nedića aktivno je sarađivala sa nacističkom Nemačkom, dovevši do značajnih represalija i stradanja među stanovništvom. Iako srpska, Nedićeva vlada je sprovodila ‘nemački nacistički program‘, uključujući progone, hapšenja, likvidacije protivnika režima, deportacije i sl. Za sve koji su pružali otpor okupatoru (partizani, četnici, simpatizeri socijalističkog pokreta), kvinslinške vlasti su često bile brutalnije od nemačkih snaga. Prema istorijskim podacima, žrtve Nedićevog režima uključuju sledeće:

-  Progon Jevreja i Roma: Nedićeva vlada sarađivala je u identifikaciji, hapšenju i deportaciji Jevreja u logore. Prema podacima stradalo je između 13.000 i 16.000 Jevreja iz Srbije, većina njih u logorima Sajmište, Topovske šupe i Jajinci. Šef nemačke civilne administracije u Srbiji, Dr. Harald Turner, u avgustu 1942. izjavio je da je Beograd prvi grad u Evropi koji je postao ‘Judenfrei‘. Romi su takođe bili žrtve sistematskog terora i likvidacija, posebno u Beogradu i okolini, a procene govore o 4.000 - 5.000 ubijenih.  

-  Progon partizana i simpatizera: Brojevi variraju, ali se procenjuje da su represivne mere dovele do egzekucije između 20.000 i 25.000 osoba, uključujući i civilno stanovništvo koje je optuživano za saradnju sa partizanima. Samo na Banjici broj stradalih kreće se oko 3.500 do 4.000.

-  Regrutacija u prisilne radne logore: Preko 50.000 Srba bilo je deportovano na prisilni rad u Nemačku i druge delove Trećeg Rajha. Veliki broj njih nije preživeo ili se vratio sa trajnim psihičkim i fizičkim traumama. Procene smrtnosti deportovanih variraju, ali su izražene u desetinama hiljada. 

-  Teror nad civilima: Pod izgovorom borbe protiv komunizma, kvinslinške snage su zavele teror nad civilima koji je uključivao hapšenja i masovna streljanja. Poznate su represalije u Kraljevu i Kragujevcu, gde je u oktobru 1941. streljano blizu 5.000 civila. 

Zaključak: Neračunajući deportovane u logore (oko 50.000), ukupan broj žrtava Nedićevog režima tokom nemačke okupacije procenjuje se na oko 60.000 do 80.000. Premda je vlada Milana Nedića, s jedne strane, pokušala da zadobije određenu autonomiju pod nemačkom vlašću i faktički zaštiti narod, druge strane sprovodila je politiku koja je nanela nesagledive štete pre svega sopstvenom narodu i stanovništvu. 

3)  Partizani za vreme rata (1941-1944)

Nad svojim neprijateljima Titovi partizani sprovodili su brutalne mere uključujući masovna streljanja i likvidacije. Posebno je brutalno postupano sa pripadnicima četničkog pokreta, ustaša, kao i civilima koji su smatrani saradnicima okupatora ili protivnicima komunističkog pokreta. Najveći dokumentovani zločini partizanske vojske nad zarobljenim vojnicima ili civilnim stanovništvom za vreme rata uključuju sledeće:

-  Masakr u Kragujevcu (Srbija, oktobar 1941.): Kao odgovor na nemačke represalije u Kragujevcu, partizani su izvodili napade na lokalne civile koje su smatrali saradnicima neprijatelja ili simpatizerima okupacionih snaga. Odmazda je izvedena nakon nemačkih masovnih streljanja. Žrtve: Oko 50–100 civila. Izvršioci: Crnogorski i Šumadijski odred. Zapovednici: Joakim Rakovac (komandant Crnogorskog odreda).

-  Zločini u Foči (Istočna Bosna, 1942.): Nakon povlačenja četničkih snaga iz istočne Bosne, partizani su sproveli odmazde nad civilima koji su smatrani pročetničkim. Posebno je stradala Foča.  Žrtve: između 1.000 i 2.500 civila. Izvršioci: Prva proleterska i 4. crnogorska brigade, lokalne bosanske jedinice. Zapovednici: Koča Popović (komandant Prve proleterske brigade) i Peko Dapčević (komandant 4. crnogorske brigade).  

- Masakr u Gorskom Kotaru (Hrvatska, proleće 1943.) Tokom ofanzive protiv domobrana i četnika, partizani su sprovodili odmazde nad civilima za koje se verovalo da ih podržavaju ili sarađuju s okupatorom. Žrtve: oko 200–300 civila. Izvršioci: 13. primorsko-goranske divizije NOV Hrvatske. Zapovednici: Ivan Gošnjak (komandant IV operativne zone Hrvatske) i Stanko Parmać (komandant 13. primorsko-goranske divizije).

- Zločin u Đakovu (Slavonija, Hrvatska, jul 1943.) Tokom borbi između partizana i nemačkih snaga, partizani su optužili lokalne civile za kolaboraciju i sproveli egzekucije nad zarobljenim, uključujući civile koji su smatrani simpatizerima okupatora. Žrtve: Oko 150–250 civila. Izvršioci: 17. slavonske brigade NOV Hrvatske. Zapovednici: Stevo Horvat (komandant 17. slavonske brigade)

-  Zločin u Gračanici (Bosna, april 1944.) Nakon povlačenja četnika iz oblasti Gračanice, partizani su vršile racije i streljanja civila za koje se smatralo da su četnički simpatizeri. Postoje brojni izveštaji o nasilju i zastrašivanju lokalnog stanovništva. Žrtave: Između 100 i 200 civila. Izvršioci: 16. muslimanska brigada NOV BiH. Zapovednici: Enver Hodžić (komandant 16. muslimanske brigade).

-  Egzekucije u Srebrenici (Istočna Bosna, 1944.) Nakon povlačenja četnika iz Srebrenice, partizani su počeli sa represijama nad lokalnim civilnim stanovništvom zbog navodne saradnje sa četnicima. Veći broj civila je uhapšen i streljan. Žrtve: Oko 200 civila. Izvršioci: 6. istočnobosanska brigada NOV BiH. Zapovednici: Mustafa Džemaludinović (komandant 6. istočnobosanske brigade).

- Masakr u Vrgorcu (Dalmacija, oktobar 1944.) Tokom oslobođenja Dalmacije od snaga NDH, partizani su sproveli brojne egzekucije civila za koje se smatralo da su podržavali ustaše. Žrtve: Oko 300 - 500 civila; Izvršioci: 8. dalmatinska divizija, koja je bila deo NOV Hrvatske. Zapovednici: Vicko Krstulović (komandant operacija u Dalmaciji, član Vrhovnog štaba NOVH-a) i Vladimir Bakarić (politički komesar za Dalmaciju).

- Bitka na Zelengori (12. i 13. maj 1945.): poslednji veliki sukob između JA i četničkih snaga u II sv. ratu. Nakon poraza preostali četnici se povlače u planine istočne Bosne (oko Foče i Kalinovika). Iako se gen, Mihajlović izvukao, najveći broj vojnika i oficira (300) se predao ali su svi streljani. Žrtve: 5000 – 10 000 (?) ljudi; Izvršioci: I proleterski korpus, 38. divizija JA, III i IV armija JA, KNOJ; Zapovednici: Koča Popović (I proleterski korpus), Kosta Nađ (III armija), Peko Dapčević (IV armija), Ljubo Vučković (38 divizija).   

Zaključak: Tokom rata partizani su sprovodili masovne egzekucije civila i zarobljenika kao odmazdu nad snagama koje su smatrane kolaboracionističkim (četnici, ustaše, domobrani, ljotićevci, nedićevci i drugi). Ukupan broj žrtava (streljenih zarobljenika i civila, dakle nije reč o ubijenim u borbama) u tom periodu je nesiguran ali se procenjuje na 15.000 – 20.000. Gornji primeri pokazuju sledeće: 1) Masovne egzekucije su bile pre uobičajena praksa nego li usamljeni incidenti, što ilustruje brutalnost metoda koji su korišćeni u cilju eliminacije protivnika; 2) Egzekucije su vršene po političkoj a ne nacionalnoj ili etničkoj osnovi, što ukazuje da u borbi za vlast komunisti ni jednom etnosu nisu davali prednost. 3) Odgovorni za zločine su uglavnom pripadnici sopstvenih nacionalnosti. 

4) Komunističke čistke (kraj II sv. rata, 1945.)

Posle oslobođenja 1945., partizanske vlasti, pod kontrolom KPJ zavele su teror i sprovele niz represivnih mera protiv svih koji su optuženi za saradnju sa okupatorom ili su smatrani klasnim neprijateljima. Te mere uključivale su masovne egzekucije civilnog stanovništva bez suđenja ili uz minimalne pravne procedure. Neka od najvećih masovnih streljanja zarobljenih vojnika i civila su sledeća:

-    Mačva i Podrinje (Šabac i okolina, jesen 1944): Tokom „čišćenja“ partizanske snage sprovele su masovne egzekucije lokalnog stanovništva optuženog za saradnju s okupatorom ili pripadnost četničkom pokretu. Šabac je bio centar ovih operacija, gde su streljanja bila masovna i često bez suđenja. Žrtve: 4.000–7.000 civila; Izvršioci: 1. proleterski korpus NOVJ. Zapovednik: Koča Popović. 

-   Beograd (Oktobar 1944 - januar 1945) Po oslobođenju Beograda oktobra 1944., započela su čistke. Meta su bili ljudi optuženi za saradnju s nacistima, ali i pripadnici buržoazije, intelektualci, sveštenstvo, svi koji su smatrani potencijalnim protivnicima nove vlasti. Stratišta su bila u Beogradu i okolini: Ada Ciganlija, Banjički logor, Lisičiji potok, Majdan, Grafičar, stadioni Obilić i Sinđelić, i dr. Žrtve: 10.000–20.000. Izvršioci: Odeljenje za zaštitu naroda (OZNA) i 1. proleterski korpus. Zapovednici: Koča Popović (1. proleterski korpus), Aleksandar Ranković (OZNA). 

-  Banat i Bačka (oktobar 1944 – februar 1945): veliki deo Nemaca (Folksdojčeri) i Mađara je interniran i streljan kao osveta zbog zločina nemačkih i mađarskih okupacionih snaga tokom rata. Čistke su sprovedene i među srpskim stanovništvom za koje se smatralo da su bili kolaboracionisti. Masovne likvidacije su zabeležene u Zrenjaninu, Novom Sadu, kao i u brojnim manjim mestima širom Banata. Žrtve: 8.000–10.000; Izvršioci: 3. vojvođanska brigada, lokalne jedinice OZNE; Zapovednici: Radovan Zogović (3. vojvođanska brigada). 

-  Kragujevac i Šumadija (novembar 1944 – februar 1945): U Kragujevcu i šumadijskim selima partizani su streljali brojne civile, uključujući pristalice četničkog pokreta, kao i one za koje se smatralo da su sarađivali s okupatorom. Ove čistke bile su deo šire akcije likvidacije političkih neprijatelja i eliminacije lokalne elite koja je smatrana pretnjom novoj vlasti. Žrtve: 1.500–3.000; Izvršioci: 14. srpska brigada, lokalne jedinice OZNE; Zapovednik: Dragoslav Draža Petrović.  

-  Južna Srbija (decembar 1944 - mart 1945): u Nišu, Leskovcu i Vranju, zabeležene su čistke tokom i nakon partizanskog zauzimanja ovih gradova. Civili, bivši pripadnici četničkog pokreta i simpatizeri streljani su masovno, a mnogi su internirani u logore ili zatvoreni bez sudskog postupka. Žrtve: 3.000–5.000. Izvršioci: 21. divizija NOVJ, lokalne jedinice OZNE; Zapovednik: Danilo Lekić. 

-  Zločini u Ljevča Polju (Zapadna Bosna, april 1945.) U završnim operacijama partizanske snage su porazile četničke formacije u Ljevča Polju, a zatim sprovele masovna pogubljenja zarobljenih četnika i njihovih simpatizera. Žrtve: Oko 5.000 - 7.000 (ugl. zarobljeni četnici i civili). Izvršioci: 3. armija JA i lokalne partizanske jedinice. Zapovednici: Kosta Nađ (komandant 3. armije JA), Pero Kosorić (komandant partizanskih snaga u Bosni).

-  Egzekucije u Hudoj Jami (Slovenija; maj 1945) Jedan od najpoznatijih slučajeva masovne egzekucije, ugl. civila i vojnika zarobljenih nakon kapitulacije: svi su bačeni u rudaničke jame, mnogi i živi zatrpani. Žrtve: oko 3.000 - 5.000. Izvršioci: jedinice KNOJ-a i OZNA. Zapovednici: Aleksandar Ranković (šef OZNA-e), Ivan Maček - Matija (komandant slovenačkog KNOJ-a)

-   Blajburški masakr i Križni put (Austrija i Hrvatska; maj, jun 1945): Nakon kapitulacije Nemačke i povlačenja nemačkih, ustaških, domobranskih i četnikih snaga prema Austriji, britanske snage su predale veliki broj zarobljenih pripadnika ovih formacija partizanima. U narednim mesecima, na hiljade civila i bivših vojnika ubijeno je tokom marševa smrti i masovnih egzekucija. Žrtve: procene veoma variraju, od 40.000 do 60.000, uključujući veliki broj civila. (v. Dodatak II) Izvršioci: 1. i 3. armije JA, Slovenačka 14. divizija, 17. divizija, i 18. divizija. Zapovednici: Aleksandar Ranković (šef OZNA-e koja je upravljala likvidacijama), Koča Popović (komandant 1. armije JA), Kosta Nađ (komandant 3. armije JA). 

-  Masakri u Kočevskom Rogu, Slovenija (maj, jun 1945): Po završetku rata, veliki broj zarobljenih ustaša i četnika, ali i civila, deportovani u područje Kočevskog Roga gde sprovođene masovne egzekucije. Žrtve su ubijane bez suđenja i bacane u masovne grobnice u šumama. Žrtve: Između 10.000 – 12.000. Izvršioci: Korpus narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ) i Odeljenje za zaštitu naroda (OZNA). Zapovednici: Aleksandar Ranković (šef OZNA-e), Ivan Maček Matija (komandant slovenačkog KNOJ-a). 

-   Istra i zapadna Hrvatska (jun–jul 1945): U Pazinu, Poreču, Rovinju i okolini izvršena su streljanja civila pod optužbom saradnje sa ustašama ili Italijanima. Žrtve: 2.000–4.000. Izvršioci: 43. istarska divizija, lokalne jedinice OZNE; Zapovednik: Frano Vrančić.  

-    Dalmacija (oktobar 1944 - mart 1945): U Zadaru, Splitu, Šibeniku, Dalmatinskoj zagori i okolnim selima partizani su izvršili streljanja civila pod optužbom saradnje sa ustašama ili Italijanima. Žrtve: 1.000–2.500. Izvršioci: 9. dalmatinska divizija NOVJ, lokalne jedinice OZNE; Zapovednik: Pavle Jakšić.  

-    Crna Gora (novembar 1944 – februar 1945) U Kolašinu, Cetinju, Nikšiću i okolnim selima partizani su izvršili streljanja civila pod optužbom saradnje sa ustašama ili Italijanima. Žrtve: 1.500–3.000. Izvršioci: 2. udarna divizija NOVJ; Zapovednik: Peko Dapčević.  

-  Bosna i Hercegovina (mart – maj 1945) U Sarajevu, Mostaru i okolini izvršena streljanja civila pod optužbom saradnje sa ustašama ili četnicima. Žrtve: 3.000 – 5.000 većinom civili. Izvršioci: 29. hercegovačka divizija, lokalne jedinice OZNE. Zapovednik: Petar Drapšin.  

-  Srem (oktobar 1944 – april 1945) U Somboru, Subotici i na Sremskom frontu izvršena su streljanja civila pod optužbom saradnje sa neprijateljem. Žrtve: 4.000 – 6. 000 (Ovde je reč samo o civilnim žrtvama koje su streljali partizani a ne o vojnim žrtvama na Sremskom frontu). Izvršioci: 36. vojvođanska divizija, lokalne jedinice OZNE. Zapovednik: Kosta Nađ. 

Zaključak 1: Posleratne „čistke“ na teritoriji Jugoslavije bile su deo šireg plana obračuna sa stvarnim i potencijalnim protivnicima nove komunističke vlasti. Procene variraju, ali istoričari smatraju da je tokom čistki u Srbiji, neposredno nakon rata, stradalo između 45.000 i 65.000 ljudi, dok se broj stradalih u čistkama van Srbije (ugl. u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji) procenjuje na 55.000–75.000, što ukupno iznosi  100.000 – 140.000 ljudi. U većini slučajeva egzekucije su vršene bez suđenja ili uz minimalne pravne procedure,  na zabačenim mestima, rudničkim kopovima ili mestima na kojima su kasnije podizane fabrike, škole i drugi objekti. Sve to je dovelo do dubokih podela u posleratnom društvu i dugoročnih posledica po istorijsko sećanje. 

Zaključak 2: Događaji navedeni u tačkama 3) i 4) predstavljaju najpoznatije i najveće zločine partizana u okviru konteksta rata, revolucije i posleratnih čistki. Dokumenti svedoče da je Srbija neposledno posle rata podnela najveće žrve od strane partizana, a porazna je činjenica da su najveće ratne i posleratne masakre u Srbiji sproveli sami Srbi-komunisti poreklom van Srbije, koji su činili većinu u partizanskoj vojsci (v. Dodatak I: indeks etno-zastupljenosti u NOV). Ovi obračuni nisu bili etnički motivisani već su bili deo borbe za vlast, gde su komunisti eliminisali protivnike bez obzira na nacionalnost i etničko poreklo. To ukazuje na brutalnost grašanskog rata i sukoba unutar vlastite etničke zajednice u cilju sticanja i učvršćenja  moći. 

Zaključak 3: Iako procene srpskih civilnih žrtava i zarobljenih vojnika značajno variraju, samo žrtve pale od srpske ruke (navedene tačke 1-4) ukazuju na cifru od 120.000 do 140.000 ljudi [60.000 - 80.000 pod Nedićem, 10.000 - 15.000 u partizanskim egzekucijama tokom rata, 45.000 do 65.000 tokom posleratnih čistki] U ove cifre nisu uključene vojne žrtve na frontovima i u svim vojskama, poginuli u savezničkim bombardovanjima (10.000-20.000), kao i deportovani u logore u Nemačku, a niti žrtve od strane ustaša. Sve to ukazuju na složenost ratnog konteksta, u kojem su Srbi bili i žrtve ali i sopstveni egzekutori. Činjenica je da su, u II sv. ratu Srbi trpeli agresiju i represiju, ali su u i sami sprovodili akcije koje su uključivale masovne zločine i egzekucije prema drugim narodima ali pre svega prema sopstvenom narodu. U tom smislu, premda je Srbija zaista pretrpela ogromna stradanja i gubitke, mit o “srpskoj nevinosti” kao nacionalnoj osobini nije potvrđen istorijskim činjenicama. Naprotiv. Taj mit često zanemaruje kompleksnu ulogu Srba kao subjekata istorijskih dešavanja, čime stvara jednostranu sliku koja je više slika traume kolektivnog identiteta nego slika istorijske realnosti.
 

                                   DODATAK I:
           Žrtve tokom Drugog sv. rata u Jugoslaviji

    Prema zvaničnom izveštaju od 26. maja 1945, Jugoslavija je u Drugom sv. ratu izgubila 1.685.000 ljudi, odnosno 1.706.000 prema izveštaju podnetom Internacionalnoj komisiji za ratne reparacije u Parizu, 1946. U istom izveštaju se tvrdilo da je 75% stradalih žrtve nacističkih streljanja i logora smrti.
    Na zahtev vlade SR Nemačke 1964, Savezni zavod za statistiku u Beogradu obnovio istraživanje i došao do podataka da su ukupni demografski gubici (žrtve rata plus staradali od gladi, emigranti, pad nataliteta i dr.) 2.056.510, dok je broj  poginulih oko 1,100.000. Kasniji istraživači utvrdili su da tačan broj iznosi 1.014.000 (po Kočoviću), odnosno 1.027.000 (po Žerjaviću). Premda su se autori služili različitim metodama, Kočović demografskom a Žerjavić dokumentarnom, podaci do kojih su došli se u velikoj meri poklapaju.

    Nacionalnost    Kočović (1985)   Žerjavić (1989)  Poimenično

    Srbi                      487.000                530.000              346.740
    Hrvati                  207.000                192.000              83.257
    Muslimani           86.000                  103.000              32.300   
    Crnogorci            50.000                   20.000                42.027
    Slovenci               32.000                   42.000                16.276
    Makedonci           7.000                     6.000             -
    Jevreji/ Romi  60.000/85.000       57.000/77.000     45.000/ 31.723
    Ukupno               1.014.000              1.027.000             597.323

    Ove rezultate je potvrdio i Vladeta Vučkovič koji je za vladu SFRJ 1964. izradio novi izveštaj o žrtvama i došao do zakljuička da su prvobitne cifre predstavljale „demografske gubitke“ a ne „žrtve rata“. U javnosti je ta cifra „postala jedan mit koji se, gotovo neokrnjen, održao sve do urušavnja komunističkog režima u Jugoslaviji, krajem osamdesetih godina“ a podaci o tome su podvedeni pod kategoriju „vojne tajne“. A kao žrtve komunističkog terora od 1945-1948, Kočović navodi cifru od 285.000.
    Po uzrocima stradanja Kočović i Žervajić se uglavnom slažu u sledećem:

  Civilne žrtve                                    500.000 – 600.000
  Vojne žrtve u svim formacijama    400.000 – 430.000
  Nemačke represalije                        80.000 - 100.000   
  Logori   40.000-50.000 (Beograd), 80.000 – 100.000 (Jasenovac)    

    Najbolnija i najdublja tragedija Drugog sv. rata u Jugoslaviji leži u činjenici da su, u vrtlogu okupacije, otpora i borbe za vlast, živote izgubili pretežno Jugosloveni, ali od ruku samih Jugoslovena, čime su rane rata postale bolnije i trajno obeležile duh naroda i zajedničku sudbinu buduće države. Ili kao što kaže britanski istoričar Noel Malcolm, u svojoj knjizi Bosnia: A Short History (1994):
    „Kad se govori o ukupnom broju žrtava u Jugoslaviji u te četiri užasne godine, nemoguće je razmrsiti sve te niti. Ipak, jasno je da je najmanje milion ljudi izgubilo živote, a verovatno su većina njih bili Jugosloveni koje su pobili sami Jugosloveni” (Noel, 1994).

                                     DODATAK II  
              Indeks etno-zastupljenosti u NOV 1941-1945.
 

Tokom Drugog sv. rata etnički sastav Titove narodno oslobodilačke vojske (NOV) u Jugoslaviji je varirao. U početku rata ogromnu većinu je činio bio Srpski živalj ali tokom ratnih godina, posebno nakon Kapitulacije Italije 1943., partizanima su prilazile sve veće grupe ne-srpskog stanovništva. Prema procenama Srbi su činili preko 80% sastava NOV 1941, dok je na kraju rata 1945 indeks etno-zastupljenosti bio sledeći:

Srbi: 55-60%
Hrvati: 20-30%
Slovenci: 10-15%
Muslimani (Bošnjaci): 5-7%
Ostali (Makedonci, Crnogorci, Jevreji, itd.): 3-5%

Područja iz kojih je najveći deo Srba odlazio u partizane bila su ona pogođena nasiljem i represijom od strane okupacionih snaga i kolaboracionista, kao i iz područja gde su Srbi činili većinu. Srpsko stanovništvo u ovim krajevima bilo je izloženo represiji koju su sprovodili okupatori, kolaboracionistički režimi ali i sami partizani, tako da je partizanski pokret za mnoge Srbe postao utočište. Srbi u partizanskim jedinicama bili su prvenstveno iz sledećih krajeva: 1) BiH – Srbi iz ruralnih područja činili su veliki deo partizanskog pokreta, jer su trpeli snažnu represiju pod ustaškim režimom NDH. Mnogi su se priključili partizanima kako bi se zaštitili od genocida i etničkog čišćenja; 2) Hrvatska Krajina i Dalmacija – Srbi iz Krajine, Like, Korduna, Banije i Dalmacije, koji su živeli na teritorijama koje su takođe bile i pod NDH, priključili su se partizanima zbog sličnih razloga kao i Srbi iz BiH; 3) Srbija – U početnim fazama rata, partizanski pokret u Srbiji bio je vrlo ograničen. Tek nakon italijanske kapitulacije 1943. partizanski pokret je postao značajniji u zapadnoj Srbiji, Šumadiji i Sandžaku. 4) Crna Gora – Srbi i Crnogorci iz Crne Gore činili su značajan deo partizanskog pokreta, posebno u prvim fazama rata.

Titovi generali 1945: Do kraja Drugog sv. rata 1945, Titova vojska, odnosno NOVJ, imala je oko 50 generala. Među njima Srbi su činili 70%, dok su Crnogorci činili 15%, što znači da je svega oko 15% bilo ne srpsko-crnogorskih generala. Oni su zauzimali ključne pozicije u vojnom i političkom vrhu posleratne Jugoslavije. Od dvanaest najznačajnijih Titovih generala deset su bili Srbi ili Crnogorci a samo su dva Hrvati (Ivan Gošnjak i Vicko Krstulović). (General koji je predložio oslobađanje Jasenovca bio je upravo Vicko Krstulović a sprečili su ga Vladimir Bakarić, Hebang i Krajačić, te je ta akcija odložena za 10 dana).

Koča Popović: Načel. Generalštaba, ministar spoljnih poslova FNRJ        Aleksandar Ranković: Potpredsed. FNRJ, ministar SUP-a, šef UDBE             Milovan Đilas:             Potpredsednik vlade FNRJ                     
Peko Dapčević:             Načelnik Generalštaba JNA
Kosta Nađ:                 Komandant JNA za Vojvodinu         
Arso Jovanović:         Prvi načelnik Generalštaba NOVJ.                
Veljko Vlahović:         Predsednik savezne skupštine                     
Slobodan Penezić Krcun:  Predsednik vlade Srbije                 
Svetozar Vukmanović Tempo: Predsednik SIV-a (vlada SFRJ)                           Petar Drapšin:       (preminuo 1945)                        
Ivan Gošnjak:      Zamenik načel. Generalšt. NOVJ, ministar odbr. FNRJ         Vicko Krstulović:    Predsednik Sabora Hrvatske 

 

                                DODATAK III
  Milovan Đilas: Iz intervjua britanskom časopisu Encounter                                                    Decembar 1979.
 
    […]
  Encounter: Da li je prisilni povratak 20 do 40.000 Jugoslovena bio ispravan?
   Đilas: Većina ljudi koje su Britanci prisilno vratili iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu nikoga ubili. Nisu bili ni ustaše ni slovenski domobrani. Jedini njihov zločin bio je strah pred komunizmom i glasine o komunistima. Njihova jedini motiv da napuste zemlju bila je panika. Da su nam Britanci predali „kvislinške“ vođe poput Nedića i policijske agente koji su zajedno s nacistima mučili i ubijali ljude, ili su to sami radili, ne bi se postavljalo pitanje moralnosti britanskog postupka…
   Encounter: Bilo ih je oko 40-50.000?
   Đilas: Mislim da ih nije bilo toliko jer su mnogi četnici i simpatizeri četnika uhvaćeni na jugoslavenskom tlu – pre nego što su imali šanse za beg u Austriju. Ali Britanci su sigurno imali nekih 20-30.000 u svojim rukama. To je stvarno velik broj, a bili su tu i Rusi – Kozaci i Vlasovljevi ljudi – koje su Britanci takođe vratili. Neke u direktnu smrt, neke u lagano umiranje u sovjetskim logorima.
    […]
    Encounter: Iznenađuje me da čujem to što vi kažete da SSSR, bliski saveznik vaše vlade i Zapada u ratu protiv nacističke Nemačke, nije imao legitimitet 1945. godine. Je li vaša vlada bila legitimna?
    Đilas: Još manje! Mi smo bili jedna sasvim nova, sirova revolucionarna snaga bez pravo izabranog vodstva, bez sudova i svega ostaloga. Ustvari, mi smo još u 1945. godini zatvarali ljude nasumce, bilo iz političkih razloga ili zbog bilo čega što smo mi smatrali krivicom.
   Encounter: […] No, jeste li i 1945. mislili da su Britanci bili zavedeni u vezi povratka vaših izbeglica?
   Đilas: […] Britanci su napravili ogromnu grešku što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi napravili još veću grešku što smo ih sve poubijali…
   Encounter: Moj stav je da se masovna strijeljanja nisu mogla izvršiti bez izravne Titove naredbe?
   Đilas: Je li Tito dao za to direktno naređenje ili ne, to niko ne zna, ali je sigurno to da je on bio za jedno radikalno rešenje iz pragmatičnih razloga isto kao što su Britanci imali pragmatične razloge da vrate izbeglice.
    […]
    Encounter: Osporava li taj nedostatak britansku demokratiju? […]
    Đilas: […] Napokon, u Britaniji je, iako s velikim zakašnjenjem, istina ipak izašla na videlo. U Jugoslaviji i SSSR-u još uvijek je zabranjeno govoriti o tim temama.

 

DEO LITERATURE:

  • Tomasevich, J. (1975). The Chetniks: War and politics in Serbia. Stanford University Press.
  • Bašić, M. (2005). Genocid nad muslimanima 1941–1945: Zbornik dokumenata i izjava. Sarajevo:
  • El-Kalem. Dedijer, V., & Miletić, A. (1990). Genocid nad Muslimanima 1941–1945. Sarajevo: Svjetlost.
  • Rakočević, N. (1985). Rat i ratni zločini četnika u Crnoj Gori: 1941–1945. Titograd: Univerzitetska riječ.
  • Milazzo, M. J. (1975). The Chetnik movement and the Yugoslav resistance. Johns Hopkins University Press;
  • Tomašević, J. (1975) War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945: The Chetniks. Stanford University Press;
  • Dedijer, V. (1992). Jasenovac - jugoslovenski Aušvic i Vatikan: Hrvatski pokolj Srba u Drugom svetskom ratu. Prometheus Books;
  • Hoare, M. A. (2006). Genocide and resistance in Hitler's Bosnia: The Partisans and the Chetniks, 1941-1943. Oxford University Press;
  • Pavlowitch, S. K. (2008). Hitler's new disorder: The Second World War in Yugoslavia. Columbia University Press; 
  • Dulić, T. (2005). Utopias of nation: Local mass killing in Bosnia and Herzegovina, 1941-42. Uppsala University;
  • Vojinović, M. (1986). Četnički pokret u Drugom svetskom ratu. Izdavačka kuća Matice srpske;               
  • Malcolm, N. (1994). Bosnia: A short history. New York University Press;
  • Dimić, L. (1998). Istorija Jugoslavije. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
  • Tomasevich, Jozo (2001). War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration. Stanford, CA: Stanford University Press;
  • Roberts, Walter R. (1987) The Chetniks: War and Politics in Yugoslavia, 1941–1945. Stanford Uni. Press;
  • Dedijer, Vladimir, i Života Miletić. Genocide over Muslims, 1941–1945. Belgrade: U 
  • Pajović, M. (1977). Pavle Đurišić: Kontroverzni četnički vojvoda. Cetinje: Obod.
    Tomasevich, J. (1975). The Chetniks: War and Politics in Yugoslavia, 1941-1945. Stanford Uni. Press.    
  • Tomasevich, Jozo. (1975) War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: The Chetniks. Stanford, CA: Stanford University Press;
    Tomasevich, Jozo (2001). War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration. Stanford, CA: Stanford University Press;
    Roberts, Walter R. (1987) The Chetniks: War and Politics in Yugoslavia, 1941–1945. Stanford Uni. Press;
    Dedijer, Vladimir, i Života Miletić. Genocide over Muslims, 1941–1945. Belgrade: Uni. of Belgrade Press, 1989.
  • Đokić, S. (1995). Srem u ratu i revoluciji 1941–1945. Novi Sad: Matica srpska.;
    Popović, R. (1997). Sremski front: Istorijska analiza. Beograd: Institut za savremenu istoriju. 
  • Miletić, A. (1988). Vojvodina u borbi za slobodu i socijalizam: Dokumenta o masovnim streljanjima u Vojvodini 1944–1945. Novi Sad: Matica vojvođanska.;
    Ilić, J. (2000). Stradanja u Vojvodini posle oslobođenja 1944–1945. Sombor: Narodna knjiga. 
  • II Svetski rat: Partizanske čistke u novoj Jugoslaviji
  • Dedijer, V. (1951). Dnevnik. Beograd: Prosveta; Vojno-istorijski institut JNA. (1958).
    Vojna enciklopedija (Vol. 1-10). Beograd: Vojno-istorijski institut;
    Popović, J. (1983). Srbi u partizanskom pokretu 1941-1945. Beograd: Narodna knjiga;
    Vlahović, V. (1972). Partizanski pokret u Jugoslaviji. Beograd: Komunist; Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije (1963) Beograd: Vojno-istorijski institut;
    Đilas, M. (1977). Rat. Beograd: Književne novine;
    Radonjić, R. (1981). Nacionalno pitanje u Jugoslaviji 1941-1945. Beograd: Nolit. 
  • Ferenc, M. (2005). Kočevski Rog: Bunkerji, jame, morišča: Prispevek k razumevanju povojnih pobojev. Društvo za raziskovanje zgodovine. 
  • Repe, B. (2002). Povojni poboji v Sloveniji: Perspektiva slovenske zgodovine. Založba Modrijan.
  • Kočović Bogoljub: Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, „Naše delo”, London 1985; drugo izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1990.
  • Žerjavić Vladimir: Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Jugoslovensko Viktimološko društvo, Zagreb, 1989, 191.
  • Savremena istraživanja, uključujući radove Muzeja žrtava genocida u Beogradu i Spomen-područja Jasenovac, sugerišu brojke koje se kreću između 80.000 i 100.000 žrtava. D. Cvetković I Ivo Goldstein potvrđuju 83.000 imena žrtava. Holocaust Memorial Museum daje cifru između 77 – 99.000.
  •  








Nova srpska mitologija: Mit o poreklu

 

                                        Mit o poreklu

     Mit o Srbima kao najstarijem narodu u Evropi, prisutnom na Balkanu od vremena Lepenskog vira, Starčevačke i Vinčanske kulture postao je popularan tokom poslednjih decenija XXv. On se uglavnom širi  putem popularnih medija, knjiga i interneta, a koristi se u nacionalističkim narativima kako bi naglasilo dugovečnost i značaj srpskog naroda u evropskoj istoriji. Ovaj mit je deo šireg učenja poznatog kao autohtonistička teorija, koja nastoji da pokaže da su Srbi oduvek bili prisutni na Balkanu, još od praistorije, pre dolaska Indoevropljana i drugih naroda. Zastupnici autohtonističke teorije sa Srbima najčešće povezuju Vinčansku kulturu, poznatu po svom pismu i sofisticiranoj umetnosti, tvrdeći da su preci današnjih Srba stvorili Vinčansko pismo koje smatraju i najstarijim pismom na svetu. Po istoj teoriji, Srbi su kroz istoriju bili nazivani različitim imenima vezanim za geografska područja na kojima su naseljeni: Pelazgi, Etrurci, Sardani, Iliri, Tračani, Veneti, Tribali i dr. Zastupnici ove teorije su Jovan Deretić, Miloš Grozdanović, Srboljub Živanović, Milorad Ekmečić, Miloš Milojević i dr., a jedan od prvih bio je i pisac iz XIX veka Pavle Solarić. U ovom kontekstu često se pominje ime Dr Olge Luković-Pjanović koja je na Sorboni navodno odbranila doktorsku disertaciju pod nazivom Srbi narod najstariji, a u poslednje vreme i ime rusko-američkog genetičara Anatola Kleosova, koji tvrdi da su Sloveni (uključujući i Srbe) migrirali više hiljada godina pre migracija opisanih u konvencionalnoj istoriji.

      U vezi sa ovim mitom je i širi narativ o navodno iskrivljenoj istoriji Berlinsko-bečke škole usmerene ka negiranju značaja srpske antičke kulture i njenih duhovnih dometa zaturenih u falsifikovanoj istoriji sveta. Na ovom mitu stoji i projekcija svetle budućnosti srpskog naroda pri čemu kriterijumi od civilizacijskog značaja nisu blagostanje građana, tehnološki napredak, razvijanje nacionalni potencijala i doprinos svetskoj zajednici već nepromenjivost i večnost tradicije, rase, jezika, naglašavanje i isticanja identiteta, autarhičnost (samodovoljnost) i kolektivni nacionalni izolacionizam.

    ČINJENICE:

  1. Arheološki kontekst i demografske promene: Vinčanska (5.500–4.000 g. pne.), Starčevačka (6.200-4.500 g. pne) i kultura Lepenskog vira (oko 9.000–6.000 g. pne.) su neolitske i mezolitske kulture koje nemaju naučno dokazane veze sa kasnijim etničkim grupama koje su naseljavale isti prostor, poput Srba, Ilira, Tračana ili bilo kojih drugih naroda. Arheološki dokazi pokazuju da su stanovnici pomenutih kultura živeli pre dolaska Indoevropljana na Balkan, a Srbi kao etnička grupa pripadaju Indoevropskoj porodici naroda, koja se pojavila na Balkanu tek u ranom srednjem veku, nakon seobe Slovena u VI i VII veku. Prema savremenoj arheologiji, nije utrvđen kontinuitet između praistorijskih kultura i današnjih etničkih identiteta na tom prostoru.

    2. Indoevropska migracija: Srbi, kao i drugi Sloveni, potiču od Indoevropskih naroda koji su započeli svoje migracije iz Pontsko-kaspijskih stepa ka Evropi u bronzanom dobu oko 3000 g. pne., odnosno bar 1000 godina kasnije od poslednjeg datiranog artifakta Vinčanske kulture. Genetske i lingvističke studije ukazuju na to da su Sloveni migrirali na Balkan uglavnom iz istočnoevropskih ravnica i Turanske nizije, čak mnogo kasnije, tokom ranog srednjeg veka. U arheološkom pogledu ustanovljena je bliskost Indo-evropljana (kojima pripadaju i Sloveni) sa neolitskim kulturama Kurgan i Jamnaje. Arheološki nalazi ne podržavaju tezu da su Srbi ili Sloveni bili prisutni na Balkanu u praistoriji.
    
    3. Genetika: Genetski tragovi stanovnika Lepenskog vira i Vinčanske kulture nemaju nikakve posebne veze sa modernim Srbima. Studije koje analiziraju DNK drevnih populacija pokazuju da su starosedelački narodi Balkana pre Indoevropskih migracija imali genetske karakteristike koje su se značajno razlikovale od današnjih populacija, kao i to da su se rano-doseljeni Sloveni razlikovali od današnjih. Genetski markeri današnjih Srba pokazuju jasnu povezanost sa drugim slovenskim narodima, a ne sa neolitskim ili mezolitskim populacijama Balkana. (Za opširnije objašnjenje videti Dodatak)

   4. Vinčansko pismo: Jedan od glavnih argumenata autohtonističke teorije je da Vinčanska kultura poseduje najstarije pismo na svetu, koje je, prema toj teoriji, stvoreno od strane predaka Srba. Međutim, lingvisti i arheolozi ne smatraju Vinčanske simbole pismom, već proto-pismenim simbolima bez lingvističkog značenja. Ovi simboli se ne mogu interpretirati kao sistematski jezik, niti imaju veze sa slovenskim pismima, uključujući i srpsku ćirilicu koja je nastala tek u 9. veku. Štaviše, ako prvi pisani spomenik u Srbiji, Miroslavljevo jevanđelje, pisan srpskim jezikom i pismom, datira iz 1180. g., postavlje se pitanje gde je nestalo najmanje pet mileniujuma srpske pismenosti i kulturnog kontinuiteta na istom geografskom prostoru? Odgovori na ovu, kao i na more drugih kontroverzi obično podrazumevaju visoko spekulativna objašnjenja.

    5. Lingvistika: Metoda komparativne analize pokazuje da su svi slovenski jezici, uključujući srpski, nastali kao rezultat kompleksnih migracija i jezičkih interakcija, a ne direktnom evolucijom iz drevnih kultura. Srpski jezik pripada južnoslovenskoj grani indoevropskih jezika, koja se pojavila kao rezultat migracija i jezičkih kontakata tokom ranog srednjeg veka. Analiza pokazuje da su svi slovenski jezici, uključujući srpski, proizašli iz zajedničkog indoevropskog korena. U srpskom jeziku ne postoje praistorijski lingvistički tragovi koji bi mogli povezati savremeni srpski jezik sa vinčanskim ili lepenskim simbolima, štaviše, vinčansko pismo čak i ne indikuje na jezik u modernom smislu. Tokom istorije, srpski jezik je bio pod uticajem raznih jezika i kultura, uključujući grčki, latinski i osmanski, što ukazuje na dinamičan jezički razvoj, a ne na kontinuirani jezik od praistorije do danas.

    7. Istoriografija: Vizantijska istoriografija prilično iscrpno dokumentuje događaje na teritoriji današnjeg šireg Balkana omogućujući prvu sistematičnu dokumentaciju o Antima, opisanim kao poseban narod u okviru šireg slovenskog etnosa, često u kontekstu sukoba ili savezništva sa Vizantijskim carstvom.
      Prokopije iz Cezareje, (Gotski ratovi, 6. v.) detaljno opisuje slovensko pleme Ante, njihovu vojnu organuzaciju, teritorije, običaje i verovanja; Jordanes (Getika 6. v.) pominje Ante zajedno sa Sklavinima, navodeći da žive istočno od reke Dnjestar sve do Dnjepra. On ih razlikuje od drugih slovenskih plemena i tvrdi da su jedno od najistaknutijih plemena toga doba; Menandar Protektor (6. v.) pominje Ante u vezi sa diplomatskim misijama između Vizantije i nomadskih naroda iz doba cara Justinijana I i njegovih naslednika, uključujući sukobe i saveze Vizantije sa Antima. Pseudomauricije (Strategikon, 6 v.) pominje Ante u vojnom kontekstu.
      Kasniji istoričari Teofilakt Simokata (7. v.) i Konstantin VII Porfirogenit (O upravljanju carstvom, 10. v.) koriste naziv „Servi“ ili „Sorabi“ tim imenom nazivajući narod koji se naselio na nekadašnjoj teritoriji Anta u doba cara Iraklija (610-641), pa se ta dva imena u kasnijoj istorijskoj literaturi često koriste kao sinonimi. 

    8. Slučaj Olge Luković-Pjanović: Lingvista i istortičar, Luković-Pjanović je doktorirala 1969. na Sorboni kod profesora Piera Shantrena sa tezom Pravda kod Eshila i Sofokla. Priče da je ona odbranila disertaciju na temu porekla Srba nemaju osnova, tim pre što njen akademski rad ne spada u taj domen. Takođe, nema dokaza da je ona ikada objavila bilo koji akademski priznati rad koji zastupa autohtonističke teze niti da je bilo koja zvanična strana ili domaća akademska institucija priznala ili podržala takve teorije. Istina je, međutim, da se njena popularna, pseudo-naučna knjiga Srbi, narod najstariji često koristi kao deo narativa koji pokušava da uveliča istorijsku ulogu Srba. Ovakve priče nastaju u nacionalističkim krugovima, kao sredstvo za jačanje nacionalnog identiteta i istorijskog značaja. Mit o navodnoj disertaciji na Sorboni, na ovu temu, deo je šireg trenda stvaranja pseudo-istorijskih narativa koji nemaju naučnu utemeljenost.

    9.  Slučaj Anatola Klesova: poznat po istraživanju DNK genealogije, Klesov je ruski naučnik koji je emigrirao 1989. u SAD, i zastupa teoriju po kojoj Sloveni (uključujući i Srbe) potiču iz srednje Azije a proširili su se Evropom nekoliko hiljada godina pre slovenskih migracija opisanih u konvencionalnoj istoriji. S jedne strane to direktno opovrgava auhtohtonističku teoriju; sa druge, najveći broj stručnjaka iz genetike osporava Klesove zaključke. Ruska akademija nauka ih je 2015., javno odbacila nazivajuči ih „DNA demagogijom“. Samoizdavaštvo, nedostatak pregleda u stručnim časopisima, nizak standard časopisa u kojima su radovi objavljivani, ignorisanje arheoloških i lingvističkih podataka i naučne metodologije sve je to doprinelo da su ove teorije okarakterisane kao pseudo-naučne. S druge strane, te teorije nailaze na odobravanje u ruskim nacionalističkim krugovima, jer Klesovljeva istraživanja favorizuju ideje o drevnom poreklu Rusa i Srba, što se interpretira kao način jačanja nacionalnog identiteta te povezivanja „naučnih činjenica“ sa trenutno dominantnom ideologijom evo-azijstva (Dugin).      

    10. Kritika pseudo-istorijskih narativa: Većina tvrdnji autohtonističke teorije dolazi iz pseudo-istorijskih i nacionalističkih izvora koji zanemaruju naučne metode i dokaze, nipodaštavajući akademski naučni koncenzus. Osnovni metod kojim se služe je tzv. popularna istoriografija i lingvistika najčešće bazirana na intuitivnim etimologijama, fonetskim analogijama, anagramima, spontanoj gramatici i klišetiranom rečniku, bez upotrebe pravog naučnog aparata (statistike, korpusne i eksperimentalne lingvistike, gerativne gramatike i sl.). Nacionalistički narativi često koriste selektivne i spekulativne izvore kako bi konstruisali kontinuitet između praistorijskih kultura i modernih etničkih grupa, ali ne postoje ozbiljni akademski radovi (objavljivani u značajnim i priznatim naučnim časopisima) koji podržavaju ovakve tvrdnje. Akademska zajednica kategorično odbacuje ovu vrstu konstrukta.

    11. Kolizija sa drugim nacionalistički narativima: Autohtonističke tvrdnje su često u koliziji i sa drugim nacionalističkim ideologijama i narativima. SPC, na primer, zastupa stav da je srpski identitet definisan 1) kosovskim mitom 2) svetosavskom verom, i 3) krsnom slavom, a ne jezikom, genetikom ili istorijom. To u velikoj meri ukazuje na protivurečnosti ideološkog redukcionizma i proizvoljnost nacionalistički motivisanih definicija porekla narodnog identiteta.
    
     Zaključak:

    Arheološki, lingvistički, genetski, demografski i istorijski podaci ukazuju na to da ne postoji kontinuitet između praistorijskih kultura Balkana, poput Lepenskog vira, Starčeva ili Vinčanske kulture, i današnjih Srba. Prema ovima Srbi su kao etnička grupa Indoevropskog porekla i prisutni su na Balkanu od ranog srednjeg veka. Postoje dve teorije o poreklu Srba: 1. Iransko-sarmatska koja sugerira da su Srbi iransko-sarmatskog porekla, tj. da su živeli na širem području između Dnjepra i Elbe, pa se potom pomešali sa Slovenima i naselili na Balkan; 2. Proto-slovenska koju sugeriraju Prokopije iz Cezareje i drugi vizantijski istoričari povezujući Ante sa Srbima, a takođe i naučnici poput J. Dobrovskog i P. J. Šafarika koji tvrde da ime 'Srbi' možda datira od imena za staroslovenski narod. Novi izvori, međutim, sugerišu da poreklo Srba ne može biti svedeno na teoriju o čistom i jedinstvenom slovenskom ili iranskom poreklu. Umesto toga, Srbi su rezultat složenih procesa migracije, kulturne interakcije i mešavine lokalnih i doseljeničkih populacija (v. Dodatak). Genetski, arheološki i lingvistički dokazi ukazuju na to da su Srbi deo šireg slovensko-balkanskog konteksta, sa tragovima starijih balkanskih populacija i uticajem migracija koje su oblikovale savremene etničke grupe na Balkanu. 


    Dodatak (S. Strajnić):
    Genetska analiza balkanskih haplogrupa

    Uvidom u istraživanja genetike Balkana mogu se uočiti međusobne sličnosti i razlike kod pojedinih naroda Kod svakog od trinaest naroda čiji su podaci prikazani donjom tabelom značajno je prisustvo istih 8-9 haplogrupa. Tj. svaka od haplogrupa zastupljenih na Balkanu (I2a, E1b1b, R1a, R1b, I1, J1, J2a, J2b, H) ima svog odvojenog pretka kod koga se prvi put javila određena mutacija na Y hromozomu.



    Iz tabele se može pročitati da je nosilac mutacije koja determiniše, npr. haplogrupu I2a, zajednički predak svim današnjim nosiocima te mutacije: svih 39.8 % Srba, ali i svih 36.1 % Hrvata, svih 43.5 % stanovnika BiH, svih 14.4 % Rumuna, svih 9.5 % Mađara, svih 5.9 % Albanaca iz Albanije, svih 1.9 % Albanaca sa Kosova, dakle svih koji su nosioci iste mutacije. Sledi da su nosioci I2a mutacije iz svih ovih naroda genetski mešusobno bliži nego pripadnici svakog od naroda koji pripadaju nekoj drugoj haplogrupi. Takođe to znači da su tih istih osam ili devet predaka preci svih naroda Balkana, koji se razlikuju samo po procentu zastupljenosti navedenih haplogrupa. Dakle, genetska homogenost jedne populacije, iako teoretski moguća, verovatna je samo u malim, rodovskim zajednicama. Jasno je takođe i to da nosioci etničkog identiteta “današnji Srbi“ genetski potiču od osam predaka, s tim što je svaki od njih živeo na različitom mestu i u različitom vremenu od ostalih.

     Konkretno, genetski profil današnjih Srba može se opisati na sledeći način:
    Prvi nosilac haplogrupe I2a, sa 39.8% najbrojnije u Srba, živeo je pre 22.000 godina negde u današnjoj Evropi a njegov daleki potomak iz Y3120 podgrupe koja je karakteristična za Slovene, pre 2200 godina u njihovoj prapostojbini. 

    Prvi nosilac haplogrupe E1b1b, sa 17.3% drugoj po zastupljenosti u Srba živeo je pre 42.000 godina u Severnoj Africi da bi se njegovi potomci, koji su pripadali podgrupi EV-13, naselili na evropski kontinent negde oko 4000 g. pne. Njihov dalji potomak, nosilac mutacije CTS5856, zajednički je predak svih današnjih nosilaca E1b1b haplogrupe.
    Haplogrupa R1a, koju nosi 14.6% Srba je nastala pre oko 25.000 godina u vreme paleolitskih lovaca na mamute, a danas je najprisutnija u Istočnoj Evropi, Centralnoj i Južnoj Aziji. Smatra se da je ova grupa bila dominantna među proto-inoevropskim plemenima a neke njene podgrane, nastale oko 3500 g. pne. među proto- slovenskim. Najveći broj nosilaca ove haplogrupe u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj pripada podgrupi CTS1211koja je nastala pre oko 950 godina i starijoj M458 koje se smatraju panslovenskim. Na Balkanu postoji mnoštvo podtipova R1a haplogrupe, što dokazuje da je tokom istorije bilo više invazija stepskih naroda na Balkan.
     Slična je starost i pete po zastupljenosti među Srbima, haplogrupe R1b, koja je za razliku od grane R1a, pangermanska. Ona je među današnjim Srbima zastupljena sa 4.8 %. Nju u nekim zemljama Zapadne Evrope ima čak 80% stanovništva (Irskoj, atlanska obala Francuske, Baskija, Katalonija). Pripadnici te haplogrupe su, smatra se, prvi pripitomili stoku. U Evropi su se pojavili oko 4000 g. pne. Proto italo-keltsko-germanski narodi koji su se u Evropi pojavili oko 2500 g. pne. i bili su donosioci bronzanog doba u zapadnu Evropu. Balkanska podgrana nosi oznaku Z2103 i najzastupljenija je u Grčkoj.

    Četvrta po zastupljenosti među Srbima je haplogrupa I1 sa 5.8 %. Mutacija je nastala kod pretka pre oko 27.000 godina i to u Evropi, tako da je I1 jedina glavna haplogrupa evropskog porekla. Njeno širenje se vezuje za invazije Vikinga. U Srbiju je došla, smatra se, preko germanskog plemena Gepida.
     Haplogrupa J1 je kod Srba zastupljena sa svega 0.5%. Nastala je pre oko 32.000 g., a najveći prosperitet je doživela pre 11.000 g. među stočarima Anadolije. Odatle su, najverovatnije sa Semitskom grupom, postepeno naselili planinske predele Evrope i Balkana. Na Balkanu je najprisutnija u Grčkoj, sa preko 10%.
    J2a i J2b haplogrupe su nastale oko 10.000 g. pne., u regionu Kavkaz-Anatolija-Mesopotamija-Iran. Bili su većinska haplogrupa Asiraca i Hitita. Preko Minojskih Grka haplogrupa se proširila na Južnu Italiju. Stari Rimljani su imali ovu haplogrupu u velikom procentu, imaju je i Vlasi sa Balkana. Na Zapadnom Balkanu je ima i kod Srba, Hrvata i stanovništva BiH (J2b1). Kod Srba je J2a zastupljena sa 2.6% a J2b sa 1.6%.

Iz prethodnog pregleda je jasno da se identitet Srba ne može izvesti iz jedinstvenog genetskog korena. Današnji Srbi potiču od bar osam genetski udaljenih predaka, jer je zbir procenata svake od osam haplogrupa nađenih kod Srba manji od 100%, što znači da u srpskom genetskom profilu ima ljudi koji su, osim pobrojanih, i nosioci drugih haplogrupa. Druga istraživanja daju brojke koje se razlikuju od navedenih ali uglavnom se ne radi o razlici u procentualnoj zastupljenosti haplogrupa, već o broju različitih haplogrupa u genetskom materijalu naroda, što ne utiče na gornje na zaključke. A to je da današnji Srbi nemaju jedinstveno zajedničko poreklo da već potiču sa najmanje osam različitih strana. Prostim jezikom objašnjeno, tih osam prapredaka srpskog naroda je istih osam ljudi koji su prapreci i svih ostalih balkanskih naroda. Jedina razlika među njima sastoji se u procentualnoj zastupljenosti kod potomaka svakog od tih osam predaka.

Ali čak ni u tako proširenim listama haplogrupa ne nalaze haplogrupe koje su bile karakretistika kultura Lepenskog vira, Starčeva i Vinče. Prema istraživanju Matejsona i saradnika, Lepenski vir je bio mesto prvog susreta paleolitskih i mezolitskih evropskih lovaca-sakupljača i prvih neolitskih poljoprivrednika iz Anadolije. Od sedamnaest uzoraka iz Lepenskog Vira deset pripada haplogrupi I od koje potiče moderno evropsko stanovništvo a sedam haplogrupi R1a podgrani L754 dok skoro svi današnji nosioci ove haplogrupe pripadaju podgrani P297>M269 iz čega sledi da ovi prvi nisu preci drugopomenutih. Što se tiče grupe I2a, koja je danas prisutna širom Evrope, a dominantna je među Srbima, postoji samo jedan od deset uzoraka I2a haplogrupe koji ima predačku podgranu P37 karakterističnu za današnje Srbe koji svi pripadaju 13.000 g. mlađoj podgrani CTS10228, pa se iz tih činjenica ne mogu izvoditi ozbiljni zaključci. Svi ostali uzorci iz Lepenskog Vira pripadaju haplogrupi I2a2a–M223 koja je jedna od predačkih gupa germanskih plemena. Što se tiče Starčevačke i Vinčanske ranoneolitske kulture poljoprivrednika, dominira haplogrupa G2a koja je danas prisutna u Evropi sa manje od 1%, osim na Sardiniji (4%) i Korzici (11%). Dakle, u današnjoj srpskoj populaciji zastupljenost haplogrupa pronađenih kod prastanovnika Lepenskog Vira, Starčeva i Vinče je manja od 1%, ali ni te nisu prisutne na ovom području u kontinuitetu, već su došle migracijama uglavnom germanskih plemena.

    Zaključak: Gornji pregled direktno se suprotstavlja teoriji o unapred formiranom poreklu Srba, bilo da se odnosi na uobičajeno shvatanje o pripadnosti Srba isključivo jednom etničkom korpusu (bilo slovenskom, bilo indo-evropskom), ili na teoriju o direktnom poreklu Srba od prastanovnika Lepenskog vira, Vinče i Starčeva, tj. mezolitskih i neolitskih kultura Balkana. Obe ove teorije genetika demantuje.

----------------------------

FUSNOTE

1.   Minimalizujući prisutnost drugih hapologrupa Klesov prenaglašava dominantnost haplogrupe R1a u DNA profilu Slovena. Uprkos tome, ova haplogrupa je kod Srba tek treća po zastupljenosti, sa svega 14%.
2.  Neslaganje sa naučnim konsenzusom često se, u popularnom diskursu, opravdava "nezavisnošću" od akademske nauke koja je navodno pod uticajem skrivenih centara moći. Međutim, naučni konsenzus se pre svega odnosi na rigorozne metodološke kriterijume, gde su različiti rezultati i hipoteze deo naučnog procesa, a ne na same rezultate i njihovo „usklađivanje“. Često je slučaj da naučna istraživanja dovedu do različitih, pa čak i potpuno suprotnih rezultata, ali njihova vrednost isključivo zavisi od strogosti metoda i sposobnosti uspešnog predviđanja, a ne od “usklađenosti“ sa poželjnim ishodom. Ironično, usmerenošću svoje kritike na usklađenost rezultata "nezavisna nauka” je ta koja je, kao programska, podložna manipulaciji i najčešče u službi političkih i dnevnih interesa. Nauka svoju „nezavisnost“ održava pre svega kroz metodološku strogost, koja se u popularnoj kulturi često kvalifikuje kao nepotrebni formalizam. 

3. Našta je svojevremeno ukazivao i Jovan Skerlić kroz svoj sud o Solariću u Istoriji novije srpske književnosti (1914): „Nesređen u svojim idejama on je bio nesređen i u pisanju. Svoje mahom nejasne i čudnjačke ideje izlagao je mutnim, često nerazumljivim jezikom. Moralist, arheolog, lingvist, geograf, pesnik, on je sve pokušavao i nigde nije uspeo, sve je radio kao diletant i himeričan duh, imajuči lepih planova i dobrih namera ali bez vedrine i snage da sve to savlada” (str. 86-87). Ovaj sud bi se sa priličnom tačnošću mogao primeniti na veliki broj zastupnika autohtonizma.

LITERATURA

E. Šehović, M. Zieger, L. Spahić, D. Marjanović, S. Dogan (2018): A glance of genetic relations in the Balkan populations utilizing network analysis based on in silico assigned Y-DNA haplogroups: Anthropological Review, Vol. 81(3), 252–268;, The Journal of Polish Anthropological Society  
Marjanović D., Fornarino S., Montagna S., Primorac D., Hadziselimovic R., Vidovic S., et al. (2005): „The peopling of modern Bosnia-Herzegovina: Y -chromosome haplogroups in the three main ethnic groups“; Annals of Human Genetics 69(6): 757-763; takođe i Regueiro M, Rivera L, Damnjanović T, Luković L, Milasin J, Herrera RJ. (2012): „High levels of Paleolithic Y-chromosome lineages characterize Serbia“, Gene 498(1):59-67.
Mathieson at al. (2018): The Genomic History of Southeastern Europe, Nature 555, 197-293.
Chapman, J., & Gaydarska, B. (2007). The Later Prehistory of Central and Eastern Europe, OUP Oxford; Jovanović, D. (2011). "Vinča i njene kulturne posledice." Starinar, 61, 45–66; 
Ćurčić, S. (2013). "Arheološki identiteti i kulturne promene u kasnom neolitiku Balkana" Balkan Studies, 48(1), 39–58.
Anthony, D. W. (2007). The Horse, the Wheel, and Language: How Bronze-Age Riders from the Eurasian Steppes Shaped the Modern World. Princeton University Press; Vujović, D. (2012). "Migracije naroda i njihova uloga u formiranju srpske etnogeneze." Glasnik Srpske akademije nauka i umetnosti, 25, 115–130; Pavlović, R. (2005). "Nastanak srpskog naroda i njegovi etnički koreni." Istorijski časopis, 52(1), 7–25.)
Marjanović, D., & Babić, M. (2018). "Genetska istraživanja na Balkanu: Od antike do savremenih populacija." Genetika, 50(2), 145–158.; Vasiljević, D. (2020). "Genetska struktura populacije Srbije i njen istorijski kontekst." Acta biologica Nigri montis, 27(1), 23–34.;
E. Šehović, M. Zieger, L. Spahić, D. Marjanović, S. Dogan (2018): A glance of genetic relations in the Balkan populations utilizing network analysis based on in silico assigned Y-DNA haplogroups: Anthropological Review, Vol. 81(3), 252–268;, The Journal of Polish Anthropological Society  
Marjanović D., Fornarino S., Montagna S., Primorac D., Hadziselimovic R., Vidovic S., et al. (2005): „The peopling of modern Bosnia-Herzegovina: Y -chromosome haplogroups in the three main ethnic groups“; Annals of Human Genetics 69(6): 757-763; takođe i Regueiro M, Rivera L, Damnjanović T, Luković L, Milasin J, Herrera RJ. (2012): „High levels of Paleolithic Y-chromosome lineages characterize Serbia“, Gene 498(1):59-67.
Mathieson at al. (2018): The Genomic History of Southeastern Europe, Nature 555, 197-293.
Chapman, J., & Gaydarska, B. (2007). The Later Prehistory of Central and Eastern Europe, OUP Oxford; Jovanović, D. (2011). "Vinča i njene kulturne posledice." Starinar, 61, 45–66; Ćurčić, S. (2013). "Arheološki identiteti i kulturne promene u kasnom neolitiku Balkana" Balkan Studies, 48(1), 39–58.
Anthony, D. W. (2007). The Horse, the Wheel, and Language: How Bronze-Age Riders from the Eurasian Steppes Shaped the Modern World. Princeton University Press; Vujović, D. (2012). "Migracije naroda i njihova uloga u formiranju srpske etnogeneze." Glasnik Srpske akademije nauka i umetnosti, 25, 115–130; Pavlović, R. (2005). "Nastanak srpskog naroda i njegovi etnički koreni." Istorijski časopis, 52(1), 7–25.)
Marjanović, D., & Babić, M. (2018). "Genetska istraživanja na Balkanu: Od antike do savremenih populacija." Genetika, 50(2), 145–158.; Vasiljević, D. (2020). "Genetska struktura populacije Srbije i njen istorijski kontekst." Acta biologica Nigri montis, 27(1), 23–34.; Mathieson, I., et al. (2018). "The genomic history of southeastern Europe." Nature, 555(7695), 197–203.)
Jovanović, M. (2010). "Vinčanska simbolika: Mit ili realnost?" Balkanology, 12(1), 67–81.; Janković, R. (2008). "Pismo i simbolika Vinčanske kulture." Starinar, 58, 5–18. Winn, S. (1981). Pre-writing in Southeastern Europe: The Sign System of the Vinča Culture. BAR International Series
Mathieson, I., et al. (2018). "The genomic history of southeastern Europe." Nature, 555(7695), 197–203.)
 Jovanović, M. (2010). "Vinčanska simbolika: Mit ili realnost?" Balkanology, 12(1), 67–81.; Janković, R. (2008). "Pismo i simbolika Vinčanske kulture." Starinar, 58, 5–18.  Winn, S. (1981). Pre-writing in Southeastern Europe: The Sign System of the Vinča Culture. BAR International Series
Advances in Anthropology, časopis u kojem Klyosov objavljuje svoje radove, bio je čest predmet kritike zbog niskih standarda recenzije. Ovaj časopis, u vlasništvu Scientific Research Publishing, za koji je poznato da ne prati stroge naučne standarde. Recenzije njegovih radova u ozbiljnijim naučnim časopisima kao što su Evolutionary Anthropology i Human Biology, dovode u pitanje njegove tvrdnje zbog selektivne interpretacije genetskih podataka.
Rob DeSalle, Ian Tattersall: “Debunking a Scientific Myth”  GeneWatch Vol. 27, No. 5 (Sept-Oct 2014). Kritika   Klyosovovih radova uz objašnjenje da njegovi zaključci o ljudskom poreklu i migracijama nisu u skladu s savremenom  genetikom. Njihova analiza dovodi u pitanje oslanjanje na Y-DNA i mtDNA testove, kao i metodologiju Klyosova.
Nestorović, S. (2016). "Mitovi i stvarnost: Srbi i autohtonističke teorije." Istorija i teorija, 21(3), 113–129.; Božić, D. (2019). "Nacionalizam i arheologija: Kritički osvrt na autohtonizam." Zbornik radova Filozofskog fakulteta, 45, 75–91.  
Babić, S. (2005). "Constructing ‘the Balkans’: Nationalism and Archaeology in Serbia." Antiquity, 79(304), 393–404.    
Stojanović V.: 2012, Arheologija i politika: Istorijski narativi i nacionalna ideologija u Srbiji)

Marjanović D., Fornarino S., Montagna S., Primorac D., Hadziselimovic R., Vidovic S., et al. (2005): „The peopling of modern Bosnia-Herzegovina: Y -chromosome haplogroups in the three main ethnic groups“; Annals of Human Genetics 69(6): 757-763; takođe i Regueiro M, Rivera L, Damnjanović T, Luković L, Milasin J, Herrera RJ. (2012): „High levels of Paleolithic Y-chromosome lineages characterize Serbia“, Gene 498(1):59-67J.

 Dobrovsky (1822) Slavin: O najstarijim prebivalištima i seobama Slovena uopšte i Čeha posebno (Slavin: Über die ältesten Wohnsitze und Wanderungen der Slawen überhaupt und der Böhmen insbesonderheit)



Apocatastais: A Statistic of Silence

                                 A Statistic of Silence:          Unwanted Humanity Between Meat and Incubator   (On Symbols of the Control ...