Relativizam Čovekolikosti
Iako je ovo pre
svega samo odgovor na komentar dr Strajnića povodom posta pod nazivom nazivom
"O čovekolikom čoveku i jezovitoj dolini, deo I", budući da dužinom
premašuje veličinu uobičajenog odgovora na komentar objavljujem ga kao poseban
post. Pre svega da direktno odgovorim na dr Strajnićevo retoričko pitanje:
Naravno da nisam zaboravio na našu obimnu diskusiju a niti sam zaboravio
zaključke te diskusije sumirane u postu "O ulozi umetnosti u pretvaranju
majmuna u Čoveka". U toj diskusiji, po oprobanom dijalektičkom receptu, čovek bio je definisan istorijom njegovog nastanka pri čemu su
locirane neke od ključnih tačaka tog razvoja.Ja se sa tim zaključcima slažem
kao što se slažem i sa tim da je ”čovekovu prirodu” mnogo lakše definisati kao
konjunkciju karakteristika (’i mode’, S.S.) nego li kao njhovu disjunkciju
(’ili mode’, S.S.).
U postu ”O čovekolikom čoveku i jezovitoj
dolini, deo I” reč je , međutim, o nečem sasvim drugom. Ne o pokušaju
fenomenološke rekonstrukcije nastanka specifičnih razlika koje čoveka čine
”čovekom” (što je već urađeno u pomenutoj diskusiji), već o njihovoj
recepciji u istoriji, a pre svega u savremenoj neuro-psihologiji. Uprošćeno
rečeno, jedan od danas najpopularnijih metoda za detekciju visoko-funkcionalnog
autizma i Aspergerovog sindroma (o čemu je bilo reči u prethodnom postu) je
metod bipolarnog mapiranja kognitivnog stila: na levoj strani obično se nalazi
adaptiranost, socijalnost, nespecijalizovanost, praktična racionalnost,
generalnost, površnost, itd., a na desnoj inovativnost, partikularnost,
specijalizovanost, analitičnost, udubljivanje u detalje, matematička
racionalnost i sl. Čistom slučajnošću ili istorijskom kripto-memorijom ove dve
krajnosti u velikoj meri korespondiraju sa pomenutim Aristotelovim definicijama:
zoon politikon vs zoon logon ehon. (Ova interesantna koincidencija između
savremenih neuro-psiholoških teorija i Aristotela moj je originalni
antropološki dodatak i ne treba ga mešati sa zavničnim stavovima
neuro-psihologije ili naukom). E sad: većina neuro-tipičnih ljudi je negde
između ove dve krajnosti. homo ludens, mendax, zoon komikon i technikon (koje
navodi dr Strajnić), osim poslednjeg, verovatno su svi više na levoj strani.
Sasvim na krajnoj tački desne strane otvara se spektar neuro-atipičnosti,
posebno Asperger sindrom: bez osećaja za socijalni reciprocitet i neverbalnu
komunikaciju, bez empatije i potrebe za socijalnim priznanjem ali često i natprosečne
inteligencije, analitičan, očaran brojevima, činjenicama i informacijama. Šta
je na krajnjoj desnoj tački ne znam. Super-tipičnost. Seks i pivo, valjda. Tek,
sve u svemu, to je idejna pozadina prethodnog posta i mislim da tu ništa nije
posebno sporno.
Ono, gde se javljaju tenzije,
međutim, to je poslednji deo prethodnog posta i poslednji deo Strajnićevog
komentara, od rečenice ”Termin ’čovekoliki čovek’ koji sam koristio ne odnosi
se na nadčoveka kako se čini da insinuira Aceton, već, sasvim suprotno, na
čoveka budućnosti koji ima morfološke i anatomske karakteristike čoveka ali po
svojoj suštini nije čovek (italik Aceton)...”. Aceton to dobro zna i ne 'insinuira' već je samo ironičan, tj. pretvara se da nije pročitao to što je
pročitao. A evo i zašto. Šta je SADRŽAJ pojmova kojim smo definisali referentni
fenomenološki okvir Čoveka? Već na samom početku prethodnog posta kaže se da će
biti reči o relativizmu. Čak i u fizičkom svetu teško je uspostaviti apsolutne
vrednosti: tako, na primer, iako i na Slaviji i na Banovom brdu satovi pokazuju
12.00, astronomsko podne razlikuje se ipak za par sekundi; vreme na stolu teče
brze nego vreme na podu a prostor je kraći što se objekat brže kreću. U našem
svetu to su neverovatno male razlike, ali sa većim skalama i razlike postaju
značajne. A što je najzanimljivije, kao što je to objasnio Albert, svima
izgleda da je BAŠ kod njih sve u redu, da je njihovo 'sada i ovde' pravo, da su
sve dimenzije prostora ortogonalne jedna na drugu, pritisak i temperature 'normalni', da vreme teče baš kako treba, a da se kod 'onih drugih'
uvek nesto čudno događa: stare brže, pretvaraju se u mumije i špagete, a u
nekim slučajevima se iznenada pojavljuju ni od kuda i isto tako nestaju. Da bi
se izbegla konfuzija uvedene su konvencije. Pre svega o vremenu i prostoru: podne
je istovremeno u 12.00 i u Beogradu i u Kopenhagenu, 1m je jednake dužine i na
zemlji i u avionu.
Kada je reč o psihičkim i mentalnim
fenomenima tu je konfuzija još veća. Jer niti ih je moguće precizno
kvantifikovati, a niti su nam njihovi sadržaji epistemološki potpuno
pristupačni. Već u samom Uvodu Filozofije tranzicije a zatim i postu "Teze
i paradoksi, deo II" bilo je mnogo reči o ovom, da ga tako nazovem,
SPECIJALNOM RELATIVITETU TAČKE GLEDIŠTA, ili zauzetog stava. Dovoljno je
pomeriri se sasvim malo u prostoru da bi se shvatila moć putovanja kroz vreme.
A za to nam nije potrebna nikakva naučno-fantastična mašina: samo 15 km od
Beograda npr. zabava i dokolica (o kojima dr Strajnić govori kao o suštinama
čovekolikosti) svode se na ciganjsku svirku, svinske dače i šljivovicu; u
Beogradu na pivo, fircanje klinki i rokenrol, a 10 000 km dalje u Silikonskoj
dolini - koju sam opet ironično nazvao 'jezovitom dolinom' (uncanny valley)
po Masahiro Morijevoj funkciji STRAHA od 'čovekolikosti' onih koji po definiciji
NISU ljudi – zabava se sastoji u rešavanju matematičkih problema i jurenju
programskih bagova, a umetnost u kreativnom povezivanju neuronskih mreža. Za stanovnike
svakog od ova tri sveta stanovnici ona dva druga sveta žive u distopijskom
svetu izvitoperenosti, nenormalnosti, neljudskosti, polu-ljudskosti i sl., čija
se 'čovekolikost' može čak egzaktno izmeriti u skladu sa 'jezovitosću' njihovog
sveta na Morijevoj skali.
Upravo u tom smislu želim da tumačim i
sedeću Strajnićevu rečenicu: ”Možda nemamo pravo da tom novočoveku uskratimo
pravo da se zove čovekom (jer ko smo mi da odlučujemo o tome!) ali će to
svakako biti čovek različit od onoga kakvog danas znamo.” Sasvim je sigurno da
nemamo pravo da sudimo ma kako različiti bili, i ne samo zbog toga što nemamo
moralno ili istorijsko pravo, već pre svega zato što imamo samo ograničeni
pristup referencijalnim sadržajima koji nisu naši sopstveni. Ali ko god je
genetski povezan sa istim rodom (genus proximum) ima pravo na rodno ime
Homo, uprkos tome što je Sapiens danas jedini preostali predstavnik tog nekada
raznovrsnog roda, i uprkos tome što će neki budući čovek nama izgledati upravo
jezivo.
Što se tiče scenarija po kome će AI penzionisati ljudski rod
koji će onda utehu i spas naći u umetnosti (što je inače i omiljena
tema dr Strajnića), ovog puta ja moram potsetiti dr Strajnića na pomenutu diskusiju. Tada
smo zaključili da premda su svi ljudi, bar u principu, sposobni za RECEPCIJU
umetnosti (koja se temelji na čovekovoj sposobnosti pokretanja obrnute
uzročnosti umjetnim izazivanjem psiholoških fenomena, osećanja, raspoloženja i doživljaja),
ipak nisu svi svi ljudi sposobni za umetničku KREATIVNOST. Ovog puta ja dr
Strajnića neću pozvati na daleko putovanje do egzotičnih Markiških ostrva Fatu
Hiva i Hiva Oa. Dovoljno mu je da svrati u komšiluk, do Pinosave i Jajinaca gde
dokoni seljaci u boljem slučaju loču rakiju i lopataju zemlju s jedne gomile na
drugu, a u gorem zabadaju nos u tuđa posla i razmišljaju kako da napakoste
komšiji, iz čega teško da može da se iscedi neko umetničko delo. Jer za
umetnost, što kaže Silberman, potrebno je ipak zrno neuro-atipičnosti. Ponekad i
poveće. A ”da nismo imali njih (neuro-atipične primerke homo sapiensa; prim.
Aceton) - kako to primećuje Templ Grandin - i dalje bi sedeli i socijalizovali
se pored vatre”.
A na kraju da dodam još i ovo:
Čemu taj toksični
strah i nespremnost prihvatanja evolucije ovde i sada, toliko tipičan ne samo za
naše neuro-tipične babe i prababe koje su se u krstile i desnom i levom u strahu kuda ide ovaj
svet?! Jer ja danas u svetu oko sebe vidim samo prelepe mlade ljude,
inteligentne, zdrave, pune entuzijazma i dobre volje, mnogo pametnije nego što
su bili naši dedovi, očevi i mi sami, i uopšte se ne brinem da li mogu da ih razumem
ili ne – jer prosto znam da ovaj svet ostaje u dobrim rukama. A oni koje mi danas zovemo
neuro-atipičnim, a sutra možda tipičnim 'čovekolikim', i koje sam ja danas još manje u stanju da
razumem, iz svega onoga što uopšte tu razumem, mogu samo da kažem da su najčistiji
i najbolji deo tog novog, dolazećeg sveta!