Teze
o Frankenštajnu
1. Verovatno
sam i ja bio tamo. Pre ili kasnije, svako mora da zaglavi u nekoj
vrsti vojske, jer to je naša vrhovna dužnost i
čast: Ne samo dužnost, i ne samo čast, već prava pravcata konjunkcija – DUŽNOST
i ČAST. A da bi relacija ostala istinita, ukoliko nije čast, onda, logično,
nije ni dužnost. Ali, bezobzira na formalnu logiku i njena pravila, svi mora da
idu u vojsku.
2. Neko je jednom primetio: „Odnos podčinjenosti
koji je disciplina ustanovila
obzirom na rat, za vreme mira okreće se u
ropski odnos“. Pa ipak, ne bi bilo pravedno da se žalim jer su mi u vojsci, kao
dužnost (i čast) poverili da budem asocijalni psihopata. Socijalni Apati
(psihopatija vs. a-patija), uglavnom sa metlama i kantama, a povremeno i puškama
sa bojevom municijom, igrali su se - naravno - socijalnih igara i u grupama razgovarali na jezicima i
narečjima koja, moram priznati, nisam uspevao da razumem.
3 I tako, budući da teror vojnog zapovedništva
u ratu ne opravdava teror vojnog zapovedništva u miru, jednog dana, nužno stiže
vest o objavi rata. Uostalom, smisao vojske i jeste u tome da bude
upotrebljena, tj. da napada ili bude napadnuta, u oba slučaja SMRT i UBIJANJE. Sve
ostalo je laž.
4 Međutim, bila je ovo vrlo pametna vojska,
jer niko u njoj nije verovao da je rat zaista i počeo. Iz dugogodišnjeg
iskustva i svetlih tradicija, vojska je znala da od rata nema boljeg sredstva
za osiguranje jedinstva i da je to samo uobičajena procedura da bi se povratilo
izgubljeno poverenje u one koji tom vojskom vladaju, tj. one u koje bi čovek, vojnik
ili čitav narod trebalo da veruje. Takođe, ljudi su vrlo dobro znali i to, da
oni u koje treba da veruju nisu bili ni toliko moćni ni velikodušni, niti su
svoju vojsku toliko voleli da bi sebi dozvolili jedan takav čin istinskog
prijateljstva kao što je – objava rata. Dakle, uzbuna je bila lažna. Bila je to
pametna, samim tim i vrlo loša vojska, jer zaista, kao što je kazano,
„inteligencija lako može dovesti do istih posledica kao i slab karakter: lako
stvara dezertere“. Logično, jer poslušnost je poštovanje granica, a
inteligencija - njihovo stalno prevazilaženje.
5 Oficiri
su sa svoje strane dobro znali da im vojska ne veruje, i pored toga što je vest
o objavi rata bila istinita, u čemu se, uostalom, nisu varali. A kada oficir
oseti da ga vojska ne sluša, ili odbija naređenja, o ne smatra da vojnik nije u
pravu, već zna da je vojnik nekom greškom počeo da razmišlja, pa ili sam
počinje da sumnja ono u šta je do tada verovao, ili da pronalazi načine kako
vojnika da ubedi i natera da izvrši narešenje. U oba slučaja, oficir i sam
počinje da razmišlja, i to sve dotle dok se vojnik napokon ne pokori naređenju,
pokazavši tako oficiru da se ustvari pokorava laži, te tako i njega samog ubedi
u nju. Dakle, čim vojnik prvi put posluša naređenje u koje ne veruje, oficir je
slagao, a čim oficir počne da razmišlja pokreće mehanizam suprotnisti koji će
ga na kraju slomiti. Oficir je, dakle, nužno, loš vojnik ili loš čovek: dezerter ili smrad!
6 Izvedoše, tako, vojsku na pistu, postrojiše vojnike i
postaviše se nasuprot njima. Jer stav
„mirno“ je zamka – uvek je lakše upravljati jednim strojem nego jednim čovekom:
sve ostalo samo je problem tehničke prirode. S druge strane, vojska se ne pokorava
oficiru već sopstvenom strahu i predrasudama o tome kako vojska treba da
izgleda, te tako, kao što roba ne čini gospodar već drugi robovi i pristajanje
na ropski položaj (legitimnost ovog stava utvrđena je 2. tezom), isto tako i
vojnika ne čini oficir več vojnik do njega i on sam.
7
Pred strojem se u takvim prilikama obično pojavljuje
vrhovni komadant, da
bi pod izgovorom smotre, ustvari izvršio
logičku preveru zamene teza, tj. da bi kod vojnika ojačao svest o ništavnosti
pojedinca i ropskoj odanosti masi kao jedinom ispravnom načinu ponašanja. Bilo
je to nužno jer ONI su dobro znali da je odnos RELIGIJSKOG MONOTEIZMA kakav
vojska gaju prema svom vrhovnom komadantu osnov svake jednakosti u mišljenju i
ponašanju, a da je potpuna jednakost osnov svake PODČINJENOSTI i
MILITARIZMA. Bio je došao upravo takav slučaj.
8. Napokon se pojavio i ON, iako je vojska
znala da je umro pre mnogo, mnogo godina, i već je bila navikla da pri pomenu
njegovog imena, svaku tvrdnju a priori prihvata sa sumnjom. Pa ipak, ON je bio
tu: na lice mu je bilo nabacano i zašiveno veliko komađe mesa, a preko nemarno
razvučena koža. Meso je bilo još sveže, jer na šavovima krv tek što se počela
zasušivati. Sve je govorilo o tome da vremena nije bilo za bacanje. Iako je, u
nekom smislu, zaista podsećao na NJEGA (bilo je to delo nekog ne baš mnogo
veštog hirurga ili veoma veštog mesara) najviše je ličio na unakaženo lice
čoveka koji je preživeo teške opekotine. Vojska je bila u dilemi. Nije znala da
li je to bio:
a) stvarno
ON, na čudesan način oživljen, izvučen iz groba i rekonstruisan na mestima gde
je već bio potpuno istrunuo (lice, kosa, jedna noga), nešto poput dobro
restaurirane mumuje, ili
b) neko sasvim drugi, ko još ni jedamput nije
umro, i ko je dopustio da ga podvrgnu
operaciji i od lica mu naprave onaj užas ne bi li ličio na onog prvog, te da ga
tako, kao nakazu, u prigodnim situacijama prikazuju umesto prvog.
9. Posle smotre u kasarni je zavladao mir. Od
prvog do poslednjeg, svi su se osećali užasno. Bespomoćno i izgubljeno. Neki su
povraćali, a neki su se valjali u prašini kao golubovi pogođeni dijabolom lošeg
strelca. Tek svi su osećali da je ono što su videli, upravo odvratno. I jednima
i drugima bilo je jasno da su prevareni, kao i to da su varajući druge
prevarili sebe, a što je najgore, znali su da i oni drugi osećaju to isto.
10. Još
nije ni počelo da sviće kada su krenuli. Spremili su puške i optrače, šlemove,
čizme, bojevu municiju i četkice za zube. U pustoj kasarni ostao sam sasvim
sam. Tog dana sam trebao da se „skinem“, i već sam bio razdužio čitavu opremu.
Bilo mi je sve jedno – verovatno sam i ja umeđuvremenu postao patriota.
11. Verovao
sam da je to samo uobičajena vojna zategnutost, što je danas postalo
uobičajeno, i da je dovoljno taktičko nagomilavanje „materjala“, kakav je već
to već bio red. Ali varao sam se. A oni koji su otišli, ostali su zauvek
prevareni. Njihova imena razbacana su sitnim slovima po kamenim pločama rasutim
širom nekadašnje "lepe naše", od Kozare, Sutjeske, Račka i Srebrenice, pa sve do Jesenica, Srema, Dimitrovgrada, Krfa i Drača.
Aceton
Beograd, 2048.