Koronizacija
globalizma: veliki izazov – velika dobit!
Srđan
Strajnić, Bojan Milić
Čini se da je pandemija korone ukazala na neke probleme koji bi bez nje
ostali da, poput kakvog gigantskog Damoklovog mača, vise iznad glave
čovečanstva i pokrenula procese koji će, ma kako u prvom trenutku izgledali
regresivni postati progresivni. No, doći ćemo do toga kasnije. Moglo bi se za
taj virus reći da radi lokalno a misli globalno. Virus, naime, napada svaku
državu pojednačno, ali je njegovo kumulativno dejstvo globalno. Blisko je,
dakle, pameti da lokalni odgovori moraju biti sinhronizovani na globalnom
nivou. Metodologija dejstva virusa na čoveka i na državu je potpuno ista – kao
što čoveka ubija preterani odgovor imunog sistema usled čega otkazuju svi
vitalni organi, tako i državu devastira njen preterani odgovor – restrikcije
koje dovode do zamiranja privrednog i
svakog drugog života.
Konkretne reakcije država na opasnosti koje donosi virus, kako se
pokazalo zavise od političkih sistema i od menataliteta stanovništva svake od
njih. Te dve stvari su, po mišljenju autora ovog teksta povezane tako što
politički sistem zavisi od mentaliteta. Međutim, te razlike u konačnici i nisu
toliko bitne jer svaki od sistema ima svoje slabe tačke koje virus nepogrešivo
detektuje i bez ustezanja koristi (figurativno rečeno). Nije netačna ona
tvrdnja da je svaki sistem slab onoliko koliko je slaba njegova najslabija
tačka.
Slabosti neo-liberalizma korona je pokazala kao pod uveličavajućim
staklom. Besomučna jurnjava za profitom kao jedinim merilom vrednosti dovela je
do zapanjujuće istine da se 80% svetske proizvodnje antibiotika nalazi u Kini. I
respiratora, i rukavica, i maski. I osamdeset posto proizvodnje svega ostalog,
rekli bi cinici. Zato ne čudi izlazak na političku scenu novih lidera najvećih
svetskih sila koji se zalažu za ekonomski protekcionizam i ponovno
uspostavljanje principa samodovoljnosti koji je napušten još u srednjem veku. On
se sada vraća jer se ispostavilo da je osnovni uslov nezavisnosti. Sada se
jasno vidi da se nisu slučajno pojavili Donald Tramp i Boris Džonson.
Čim se nešto uspostavlja uslovno rečeno silom, tu se kao faktor
pojavljuje država koja u svojim rukama ima instrumente sile. pandemija
korone je ogolela borbu koja se poslednjih godina vodi – neo-liberalizam protiv
neo-totalitarizma. Kao što vidimo i najliberalnije zemlje (izuzev Švedske) SAD,
Velika Britanija, Nemačka, odustale su od liberalne strategije
"prokuživanja" stanovništva i opredelile se za strategiju kontrole,
što je totalitarni koncept.
Jedna od
konsekvenci uvođenja mera je i opravdani strah da privremene mere - koje u
velikoj meri suspenduju demokratske zakone - traju i nakon što potreba za njima
prestane. To je ono na šta je Noam Čomski upozoravao američku javnost u prvim
danima posle 9/11, i što se – nažalost – obistinilo: Patriot Act ni do danas
nije suspendovan, Akt o slobodi informacija nije vraćen u verziju pre 9/11,
Nacionalna bezbednosna agencija je dobila zvaničnu dozvolu da prisluškuje i
nadzire građane SAD što se direktno protivi federalnom statutu i Ustavu SAD.
Opšte je
poznato da su opasnost i strah najbolji homogenizatori i mehanizmi
uspostavljanja kontrole i vlasti. Ali kada smo suočeni sa globalnom izazovom
pitanje je da li postoje alternative? Liberalizam ili totalitarizam? Da li
globalna pojava, kao što je ova viremija, zahteva globalni odgovor, ili je
efikasnije da se svako bori za sebe? U tekstu koji sledi pokušaćemo da
analiziramo alternative pronalazeći specifične razlike u pristupima, razlozima
i konsekvencama, i iz toga izvedemo zaključke.
Koristićemo
metodologiju koja se koristi u medicinskim udžbenicima kada se piše o nekoj
bolesti: etiologija (poreklo i uzroci); patogeneza (biološki proces nastanka i
razvoja bolesti); klinička slika (načini ispoljavanja bolesti); terapija
(lečenje bolesti); prognoza (procena konačnog ishoda). Kako u ovom tekstu
razmatramo društveno-politički aspekt pandemije izazvane virusom COVID-19,
nećemo se baviti njenim medicinskim parametrima. Bavićemo se odgovorom na pandemiju
svake od četiri ideološko-mentalitetske grupe u koje smo svrstali države sveta
i to preko arhetipskih država koje po našem mišljenju najbolje reprezentuju te
grupe. Bavićemo se i globalnim odgovorom – da li je on uopšte moguć i kakav bi
mogao da bude.
Činjenica da
su tekst pisala dva autora, ali primereno situaciji – na distanci (u ovom
slučaju sigurnoj razdaljini od 1500 km.), i da se autori ni fizički a ni
virtuelno nisu sreli na ovom projektu rezultirala je ne samo stilskom
neujednačenošću već i delimičnom haotičnošću teksta. S druge strane,
razilaženje oko krucijelnih pitanja dovelo do toga da se tekst umesto jednim
zaključkom neuobičajeno završava alternativnim prognozama svakog autora
pojedinačno.
Kada
govorimo o poreklu, virus može nastati na dva načina:
1. U
laboratoriji
Ovaj način
je skoro stopostotno vezan za teorije zavere koje su vrlo maštovite u slučaju
korone. Navešću samo neke: virus su napravili Kinezi da bi epidemija uništila
američku privredu, što bi dovelo do pada akcija na berzi pa bi onda Kinezi za
male pare otkupili svoje dugove; virus su napravili Amerikanci da bi smanjili
stopu kineskog privrednog rasta; virus je „pustila“ u opticaj svetska vlada u
senci da bi redukovala broj stanovnika na planeti; virus je posledica širenja
5G mreže; virus ustvari i ne postoji ali je stvorena panika da bi sa vakcinom
svi stanovnici sveta bili obeleženi nanočipovima, i još mnogo sličnih
scenarija. Oba autora teksta rezolutno odbacuju ove teorije. Teoretske razloge
odbacivanja možete naći na blogu „Filozofija tranzicije“ u tekstu Dilema Corona[1]
Jedina
preostala mogućnost izlaska virusa iz laboratorije je akcident – slučajna
kontaminacija materijalom korišćenim za proizvodnju vakcine. Mada je malo
verovatna ne može se sasvim isključiti, naročito ako su tačne priče da su
kineske vlasti znale za epidemiju pre nego što su je javno obznanile.
2. U prirodi
Virusi u
prirodi postoje, žive u svojim domaćinima (životinjama) a kada i na koji način
će se aktivirati (postati infektivni za ljude) nije utvrđeno. Nije sa
apsolutnom sigurnošću utvrđeno na koji način je novi korona virus sa slepog
miša prešao na čoveka i preko koje životinje-posrednika. Ono što jeste
nepobitno je da su prvi oboleli registrovani u Kini, u provinciji Hubei, u
gradu Vuhanu, na samom kraju 2019. godine. Ono što jeste nesporno je to da suživot
čoveka i virusa seže u daleku prošlost. Verujemo da se prelazak virusa sa
divljih životinja na ljude događao i u praistoriji i to češće nego danas samim
tim što su divlje životinje i čovek bili bliži nego što su danas – bili su u
istom lancu ishrane. Danas je korišćenje divljih životinja u ishrani čoveka (et
vice versa) pre izuzetak (vezan za određene delove sveta) nego pravilo, pa se
zoonoze javljaju ređe, ali se zato mnogo lakše šire (vidi sledeći odeljak).
Patogeneza
Faktori koji
omogućavaju širenje su:
1. Aglomeracija
Ukrupnjavanje
gradova je proces novijeg datuma (poslednja dva veka) koji dovodi do izrazito
povećane gustine naseljenosti na teritorijama tih novonastalih mega gradova.
Godine 2009. svetska populacija u gradovima prevazišla je onu na selima. Socijalni kontakt je osnovni način širenja epidemije, a u mega
gradovima ga je nemoguće izbeći. Dodajmo ovde i geografske faktore kao što su
klima, konfiguracija tla, i sl. (Mnogi su, npr., skloni da uspešnost Grčke u
suprotstavljanju širenja virus pripišu ostrvskoj prirodi zemlje pri čemu na
mnogim ostrvima nije zabeležen ni jedan slučaj virusa.
2. Komunikacija
Misli se na
direktnu komunikaciju ljudi u svakodnevnom životu, s tim da treba imati u vidu
da je intenzitet (učestalost) komunikacije proporcionalan veličini naseljenog
mesta. Za širenje zaraze vrlo je bitna i komunikacija između naseljenih mesta.
Ta vrsta komunikacije se u današnje vreme značajno ubrzala. Epidemiji kuge iz
XIV veka bilo je potrebno punih 7 godina d pređe put od Kine do krajnje tačke
Evrope, dok je epidemiji korone bilo potrebno svega nekoliko dana da ode bilo
kuda.
3. Blagostanje
Ova tačka je
vezana za prethodne dve ali i na zapažanje s terena. Očigledno je da obolevaju
pre svih ljudi koji su aktivni, koji imaju brojne društvene, poslovne i
privatne kontakte i koji mnogo putuju. Ko su ti ljudi? Bogati ljudi, naravno.
Siromasi najčešće imaju mali broj kontakata u uskom krugu u kojem se kreću. Broj
inficiranih javnih ličnosti disproporcionalan njihovoj prisutnosti u
populaciji. Takođe, epidemija najviše bukti u najrazvijenijim zemljama: SAD,
Kina, Velika Britanija, Nemačka, Francuska, Italija, Španija, Švajcarska,
Belgija, Holandija, Skandinavske zemlje.
4. Vulnerabilne
kategorije stanovništva
Starija populacija
i hronični bolesnici su statistički najosetljiviji zbog svoje slabije
otpornosti a službe koje se bave sprečavanjem epidemije (medicinari, policija,
vojska, volonteri) zbog svoje velike izloženosti. Dakle, bogati donesu virus u
neku sredinu pa se on dalje širi kroz ove službe. Takođe tu su i imigranti koje
slaba integrisanost, neznanje domaćeg jezika, neinformisanost, razlika u
mentalitetu i razlika u životnim navikama čini izuzetno ranjivim. U
vulnerabilne kategorije spadaju i sportisti koji se bave kolektivnim i
kontaktnim sportovima kao i vernici, jer tokom njihovih aktivnosti dolazi do
kontakata bližih nego što epidemiologija propisuje.
Klinička slika pandemije
U okviru
kliničke slike, prvo ćemo definisati ideološko-etničke grupacije savremenog
sveta i njihove autentične odgovore na pandemiju koja, mora se i to reći, nije
štedela ni jedan od navedenih modela, napadala je svaki podjednakom žestinom. Možete
da pretpostavite da je svaka od grupacija imala svoj karakterističan odgovor. Koja
je bila uspešnija saznaćete ako uspete da dođete do kraja teksta. No, idemo
redom:
Neo-liberalizam vs. neo-totalitarizam
Politički
ekonomisti uglavnom su saglasni oko toga da se tokom proteklih decenija, počev
od 1980, fenomen neo-liberalizma širio i da danas predstavlja dominantnu
ekonomsko-političku ideologiju. Definicija neo-liberalizma, međutim, kao
ideologije suprotstvaljene komunističkom totalitarizmu još uvek je predmet
akademskih debata[2].
Jer iako je klasični totalitarizam, kao sistem apsolutne dominacije države i
vladajuće elite, uglavnom nestao, po mnogima su ove dve ideologije u praksi
daleko bliže nego u teoriji[3], a
današnji svet uglavnom karakterišu amalgami često tradicionalno nespojivih
ideologija i ekonomsko-političkih modela.
Tako npr., u
SAD, kao najznačajnijem predstavniku današnjeg neo-liberalizma sve je
izraženiji državni intervencionizam u privredi i svakodnevnom životu građana,
počevši od 11/09.2001, preko ekonomske krize 2008, pa do danas. Slično je i sa
GB. Sve je to postalo još očiglednije dolaskom političkih lidera izolacionista
(Tramp i Džonson) koji trenutno vode ove dve države. S druge strane Kina je
proteklih decenija u velikoj meri liberalizovala svoju ekonomiju a u politiku
uvela i formalno-demokratski sistem, što mnoge navodi na to da ovaj amalgam
okarakterišu kao "totalitarnu demokratiju" (J.L.Talmon) ili neo-totalitarizam.
Autori ovog teksta saglasni su da se ideološke krajnosti današnjeg sveta možda
najbolje mogu okarakterisati upravo mešavinom ovih tradicionalnih modela, kao
što je totalitarni liberalizam (TOT-LIB) američkog tipa, s jedne starane, i
liberalni-totalitarizam (LIB-TOT) kineskog tipa, s druge. Između ovih krajnosti
– govoreći bar u terminima razvijenog sveta – najznačajnije varijacije su
socijal-liberalizam[4] (SOC-LIB), karakterističan po izraženoj
socijalnoj politici i brizi države za pojedinca što je blisko socijalističkim
idealima, i na kraju, demokratsko-hrišćanski liberalizam (DHR-LIB), kao ideološki
amalgam u kome još uvek dominira religija koja je po svom duhu totalitarna. I
kao što su prva dva modela svojevrstan hibrid nespojivih ideologija
totalitarizma i liberalizma, tako je i ovaj poslednji model hibrid inače teško
spojivih ideologija: hrišćanske i liberalne u kome upravo je upravo to jedan od
osnovnih razloga sklonosti ove ideologije ka mekoj diktaturi. Dakle, sve u
svemu, po oceni autora, u danas trilateralno (SAD-Evropa-Daleki istok)
razvijenom svetu dominiraju četiri osnovna političko-ekonomska i ideološka
modela, kao i to da je ostatak sveta upravo definisan naklonostima ka jednoj od
ove četiri ideološke opcije:
1. Totalitarni
liberalizam (TOT-LIB): liberalizam sa elementima totalit..
2. Liberalni
totalitarizam (LIB-TOT): totalitarizam sa elementima liberal.
3. Socijal-liberalizam
(SOC-LIB): liberalizam sa elementima socijalizma.
4. Demo-hrišćanski liberalizam (DHR-LIB):
liberalizam sa dominacijom religije.
Oslanjajući
se na prominentnu tradiciju istoričara koja seže do Getea i Hegela, a među
kojima su najznačajniji Osveld Špengler i Arnold Tojnbi, u čijim teorijama
kultura i etnos igraju dominantnu ulogu svojevrsnih super-organizma, zanimljivo
je da se četiri gore ponuđena modela u velikoj meri poklapaju sa osnovnim
etničkim podelama razvijenog sveta. Prema gornjoj shemi:
1. TOT-LIB:
Anglo – američki svet
2. LIB-TOT:
Kina, dalekoistočne diktature leve i desne, islamske džamahirije, afričke
diktature. Rusija, i slovenske tranzicione istočnoevropske zemlje (uključujući
tu i balkanske) stoje na prelazu od ovog modela ka četvrtom (DHR-LIB) modelu.
Iako su sistemi ovih država formalno demokratski (sa višepartijskim sistemom),
o svemu odlučuje malobrojna ali veoma moćna oligarhija, a uticaj crkve na javni
život je značajan.
3. SOC-LIB:
Germansko-skandinavski svet
4. DHR-LIB: Romansko-katolički svet
(evropski kao i latino-američki). Po mentalitetu naroda koji nije baš poslušan
u odnosu na državu ali je odan religiji. U ovu grupu se takođe može svrstati već
pomenuti tranzicioni, pravoslavno-hrišćanski svet kao i Indija.
Ova linija
razmišljanja kojoj pripadaju i mnogi humanisti (E. From npr.), u kojima se društveno-političke
formacije usko vezuju za etnicitet i karakter naroda, zagovara redukcionističku
tezu da je upravo etnicitet taj koji bira ideologiju (nadgradnju) a ne obrnuto.
Ili što neko reče, srećom po liberalizam, mentalitet se teško menja, pa tako i
nedisciplinovaniji narodi još uvek uspevaju da se izbore za pravo da sami
regulišu svoj (ne)rad.
Zašto je ovo
značajno? Zato što sasvim neočekivano prisustvujemo spontanom globalnom
suočenju ovih ideologija, ideoloških modela i mentaliteta naroda u susretom sa
globalnim izazovom kao što je pandemija. Četiri različita modela ilustruju
četiri pristupa borbi protiv pandemije, zasnovana na ideološko-mentalitetskim
premisama. Po mišljenju autora ovim su, u grubim crtama, obuhvaćeni svi
postojeći pristupi, to jest, svaka zemlja na svetu bi se mogla, sa manje ili
više sigurnosti, svrstati u jednu od ove četiri kategorije.
Danas, skoro četiri meseca od
početka pandemije, mogu se izvući neki zaključci. Pre svega u pogledu broja
evidentiranih slučajeva kao i strategija koje su primenjene. Među prvih deset
zemalja po broju evidentiranih zaraženih iz prve i treće grupe je četiri zemlje
(SAD, Nemačka, GB, Belgija) iz druge grupe tri (Kina, Iran i Turska), iz
četvrte takođe tri (Španija, Italija, Francuska). Što se tiče strategija
zanimljivo je da one u velikoj meri koreliraju sa gore identifikovanim grupama:
strategija svake grupe prilično precizno odgovara
mentalitetu etnosa kao i karakteru ideološko-političkog modela.
No, pre nego što pređemo
odgovor ideološko-mentalitetskih grupa, mora se nešto reći o globalnom odgovoru.
Za odgovor bi trebalo da je zadužena Svetska zdravstvena organizacija (WHO) kao
telo Ujedinjenih nacija. Međutim, odgovor je stigao kasno i bio vrlo uopšten
(sveo se na onu staru dečiju pesmicu čika Jove Zmaja: „Pre i posle jela treba
ruke prati, nemoj da te na to opominje mati. Prljavim rukama, zagadi se jelo,
pa se tako bolest unese u telo“. Kako Jovan Jovanović jeste bio doktor
medicine, može se ipak reći da se pitala struka). Šalu na stranu, WHO se nije
baš proslavila – usled nedostatka pravovremene reakcije nije kreirana
zajednička strategija borbe, pa se svaka država opredelila za sopstveni put,
manje ili više sličan sa ostalima. Upa ipak, što pandemija duže traje sve su vidljiviji
pomaci ka unificiranom globalnom odgovoru na pandemiju, koji se ogleda pre
svega u saradnji naučnika širom planete u pronalaženju leka i/ili vakcine protiv
korone, ali i u uzajamnoj pomoći država u medicinskoj opremi i materijalu,
lekarskim ekipama i sl. Postignut je i važan dogovor o budućoj vakcini kao
opštem dobru celog sveta koja bi se distribuirala besplatno.
Po sličnosti odgovora država
uglavnom prate gore identifikovane grupe.
Totalitarni-liberalizam:
Administracija USA i GB, na čelu sa D. Trampom i D. Džonsonom, više se bave
svojim ambicijama nego potrebama naroda, sa izrazitom naklonošću strategiji
stvaranja „imuniteta krda“ (Džonson: „in herd immunity GB goes alone“) a u
međunarodnom pogledu izolaciji (Tramp: „America first“; Džonsonov brexit:
„Unleash Britain’s potential“). Hladnokrvno kalkulisanje sa cenom tog pristupa
u ljudskim životima (Džonson: “20, 000 je dobar rezultat“; Tramp: „Treba
računati sa 300,000“-ostali če se navići. Game over!). Naknadna promena
pristupa za mnoge dolazi kasno.
Liberalni-totalitarizam: Problem!?!
Problem ne postoji! Oni tipično negiraju da imaju problem. Severna Koreja je
zvanično jedina velika zemlja u kojoj nije registrovan ni jedan slučaj. Kina je
čuvala u tajnosti epidemiju u Vuhanu kao i Iran. A ako i postoji, problem se
rešava brutalno: izolacijom čitavih regiona, lažnim informacijama, masovnim
grobnicama. Uprkos svemu
ova strategija deluje uspešno jer mnogoljudna Kina u kojoj je epidemija
počela ima relativno mali broj zaraženih, kao i Iran čiji zdravstveni sistem,
iako žilav (uspostavljen kroz mnoge ratove) nije na nivou sistema u razvijenim
zemljama, bar što se tiče novca koji se ulaže. Zemlje Istočne Evrope,
uključujući i Rusiju, kojima su totalitarna rešenja istorijski bliska, uglavnom
su naklonjene sličnoj strategiji. Problem sa ovim zemljama je to što se
njihovim podacima ne veruje zbog medija kontrolisanih od strane države, tako da
je sasvim moguće da su rezultati mnogo gori od onih objavljenih.
Socijalni-liberalizam: Brzina u reakcijama: Skandinavija (osim Švedske)
proglašava lockdown odmah posle
Italije, iako sa relativno malim brojem slučajeva. Slede Nemačka i ostale
zemlje germanskog sveta. Lockdown je
na nivou preporuka i apela. Transparentnost. Narod je
disciplinovan, veruje državi i institucijama, poštuje preporuke. Nema ni policijskog časa, ni policije na ulicama. Privatni sektor
nastavlja da radi ali sa novim merama. Zdravstveni sistem odoleva. Ove zemlje prve i ukidaju lockdown.
Švedska koja se opredeljuje za liberalni pristup ima drastično veću smrtnost od
ostalih zemalja iz ove grupe.
Demo-hriscanski
liberalizam: Sporost u reakcijama. Mere su kasno
donete, a kad su donete trebalo je vremena da počnu da se koliko-toliko poštuju.
Zemlje alpskog turizma, posebno Italija, Francuska i Austrija bile su
upozoravane da imaju žarišta virusa u skijaškim centrima i da razmotre
mogućnosti njihovog zatvaranja. Sve tri zamlje su odugovlačile sa odlukom da ne
bi „upropastile“ svoju skijašku sezonu. Posle je bilo kasno. Na kraju,
strategija se svela na okretanje totalitarnoj strategiji: „Dali smo sve od sebe
ali ako hoćete da preživite prihvatite policijski čas.“ Iako
ova grupa deluje katastrofalno Grčka i Indija se ne uklapaju u tu sliku jer kod
njih je situacija znatno bolja. Što se tiče Grčke mnogi, međutim, smatraju da
je pre svega geografska razuđenost zemlje doprinela uspešnosti borbe sa
pandemijom, i da na mnogim ostrvima nije zabeležen ni jedan slučaj.
Pre nego što pređemo na analizu pregnuća u borbi protiv
COVID-19 svake od država-predstavnica, evo i malo statistike. Nećemo vas mnogo
zamarati brojkama (ko ih voli, niže ima link koji će zadovoljiti i
najzahtevnije) ali evo onih osnovnih statističkih parametara na osnovu kojih
ćemo razvijati svoju tezu:
Statistika je uvek nepouzdana, a naročito sada, dok je
pandemija korone još uvek u toku. Zemlje su različite po površini, po broju
stanovnika i po gustini naseljenosti, što su sve faktori koji bitno utiču na
brzinu širenja epidemije.
Statistikom pokušavamo da prikažemo uspešnost svakog od
četiri modela odbrane od pandemije. Kako rekoše kineski stručnjaci koji su
došli u Srbiju da pomognu, broj zaraženih pokazuje spremnost države da se
odupre (država je ta koja uvodi ili ne uvodi restrikcije) a broj mrtvih snagu
zdravstvenog sistema (broj i kvalitet medicinskog kadra, broj postelja u
bolnicama, opremljenost bolnica). Imajući to u vidu pratimo sledeće parametre:
a) broj zaraženih na milion stanovnika, b) broj umrlih na milion, c) procenat
zaraženih, i d) broj izlečenih na jednog umrlog.
Iz svake grupe odabrane su najkarakterističniji
predstavnici: 1. USA, 2. Kina 3. Nemačka, 4. Italija.
Na dan 19.04.2020 situacija je bila sledeća (podaci preuzeti
sa sajta https://ourworldindata.org/coronavirus):
No
|
Država
|
Br.obolelih/ milion
|
Br.umrlih/ milion
|
%
zaraženih
|
izlečeni/ umrli
|
1
|
USA
|
2301
|
122
|
2,00
|
1,63
|
2
|
Kina
|
57
|
3
|
0,05
|
16,82
|
3
|
Nemačka
|
1733
|
55
|
1,00
|
19,52
|
4
|
Italija
|
2960
|
391
|
3,00
|
1,81
|
Ne verujemo da će se u ovom smislu statistika bitno
menjati. Ako analiziramo gornje podatke, lako je izvući zaključak da je
sposobnost i države i njene zdravstvene službe da odgovori na izazov pandemije u direktnoj korelaciji sa mentalitetom naroda
i političkim sistemom. Prateći predloženi kineski model interpretacije možemo
da izvedemo sledeće zaključke: (1) Što
se tiče sposobnosti države da se odupre udaru pandemije najuspešnijom se
pokazuje LIB-TOT (neslobodni) što je sasvim logično imajući u vidu da se virus
širi kontaktom. Uvođenje karantina najuspešnije zaustavlja virus. Što je
karantin stroži, virusu je teže da se širi. Dodatni argument u prilog toj tezi
je odličan rezultat Indije, koja ne pripada LIB-TOT državama ali zahvaljujući
svom kastinskom sistemu organizovanja društva koji podrazumeva samoizolaciju
celih društvenih slojeva (klasa) karantin je (na neki način) prisutan i bez
pandemije. Sledeći po uspešnosti su SOC-LIB (lojalni/poslušni), pa onda TOT-LIB
(slobodni/bahati) i na kraju DHR-LIB (nelojalni/neposlušni). Sloboda kretanja i
socijalni kontakti očigledno pogoduju širenju virusa pa oni koji ne poštuju
zabrane istih prolaze gore od onih koji ih (milom ili silom) poštuju. (2) Što se tiče
sposobnost/organizovanost zdravstvenog sistema Nemački zdravstveni sistem se pokazuje
kao najrobusniji sa 20 izlečenih na 1 umrlog, a zatim Kineski – ako je verovati
podacima. Nasuprot tome, zdravst. sistemi SAD i Italije, podjednako su
katastrofalni iako iz potpuno različitih razloga.
Osim inicijalne dileme (totalitarizam
ili liberalizam) pandemije globalnog tipa kao što je ova sa sobom donose čitav niz
drugih dilema i pitanja. U globalizovanom svetu jedno od osnovnih je i pitanje da
li globalna pojava, kao što je ova viremija, zahteva globalni odgovor, ili se
svako bori za sebe: globalizam ili partikularizam. Svet se, što se mera tiče, uglavnom opredelio za
partikularni. Svako za sebe! Mere su slične, ali niti su donošene u isto vreme,
niti su istog intenziteta. Ni grabež medicinske opreme i sanitetskih materijala
između država, do koga je dolazilo na početku pandemije, ne govori u prilog
globalnog pristupa. S druge strane, koliko se može čuti, istraživački rad na
pronalaženju vakcije ili bar nekog pouzdanog leka se koliko-toliko sinhronizuje
(razmenjuju se naučna saznanja i rezultati istraživanja. Da li bi bilo bolje da
se respiratori distribuiraju tamo gde su potrebni ili je bolja ova otimačina
između država. Ili, bolji primer. Kad bi zemlju napali vanzemaljci, da li bi se
svaka država borila svojim sredstvima, ili bi se suprotstavile zajedničkim snagama.
Izgleda da je svet izabrao najgoru varijantu: od liberalizma je uzeo sebičnost
a od totalitarizma kontrolu. Bolje bi bilo obrnuto: da je od liberalizma uzeo
slobodu a od totalitarizma društvenu jednakost.
Na kraju, tu je i ništa manje značajan socijalni impakt i
njime generisana socijalna pitanja i dileme. Epidemija Korone ogolela je klasne
i socijalne tenzije, razlike između bogatih i siromašnih, elite i naroda. Znali
smo za bedu totalitarizma ali Covid19 je na svetlost dana iznela bedu tzv. prvog
sveta. I dok je elita zaštićena u svojim rezidencijama ili privatnim džetovima
odlazi udaljene pacifičke resorte, u SAD 60% građana udaljeno je 2 mesečne
plate od beskućništva, 30 mil ljudi nema nikakvo osiguranje, 120 miliona nije
izmirilo obaveze osiguranja, a 30% stanovništva poseduje ili nikakvu ili imovinu u minusu; u GB 700.000 ljudi živi bukvalno na ulici; U
Francuskoj već 2 godine žute jakne su na ulicama a u Evropi problem imigranata
je permanentan i gotovo nerešiv. O trećem svetu nepotrebno je i govoriti. I konačno
tu je pitanje koliko je u velikom broju zemalja uvođenje specijalnih mera deo
borbe protiv pandemije a koliko deo rešavanja unutrašnjih socijalnih i
političkih problema. Sve su to pitanja koja zahtevalju odgovore ali ti odgovori
daleko su od skupljanje statističkih podataka i njihove interpretacije.
(S. Strajnić)
Pre nego što
počnem da obrazlažem svoje predviđanje budućnosti citirao bih Sofokla sa onim
”niko ne voli donosioca loših vesti”, da bih pojasnio da moja predviđanja nisu
isto što i moje želje. Želja mi je da vaskoliko čovečanstvo živi u blagostanju,
svaka zemlja u političkom sistemu koji sama odabere, a da ti različiti sistemi
koegzistiraju u savršenoj slozi. Da ljudi budu pametni, dobri i plemeniti, puni
ljubavi i saosećanja. Da vlade u kojima sede najveći stručnjaci svima podele
univerzalni lični dohodak, da zdravstvo i školstvo bude besplatno, da nema
ratova i bolesti. To su moje želje i to je baš lepo. Ali, hajde da se vratimo u
realnost, da se probudimo i širom otvorenih očiju i mozgova pogledamo svet u
kome živimo. I da pokušamo da zamislimo svet budućnosti na osnovu realnih
premisa.
Dakle,
polazna tačka je ovo, gledajući globalno: svet je podeljen na 10% (nešto manje
ili više, nebitno) ljudi koji predstavljaju elitu i 90% ljudi koji od te elite
direktno ili indirektno zavise, sa vrlo malim šansama da pripadnici druge grupe
pređu u prvu. Obrnuta varijanta je verovatnija jer elita teži da suzi krug
svojih pripadnika. Upravljanje pandemijom korone je najbolja potvrda ovoga. Elita
sačinjena od političara, stručnjaka i biznismena proglašava pandemiju
(političari), donosi mere za suzbijanje (stručnjaci) i određuje kada pandemija
prestaje da bude pretnja (biznismeni). Tako je u sve četiri naše grupe s tim da
se dominantne elite razlikuju (u totalitarnim režimima dominira politička
elita, u liberalnim poslovna, u socijal-liberalnim stručnjaci). Međutim, tokom
pandemije korone došla je do izražaja, recimo otvoreno, mržnja prema toj i
takvoj eliti od strane onih 90% ljudi, koja se prosto cedi sa društvenih mreža.
Elita, ma kako bahata bila, to ipak ne može zanemariti. Bez obzira na njenu
apsolutnu ekonomsku dominaciju, ne može prenebregnuti brojno stanje suprotstavljene
klase. Ne moža a da ne oseća strah od mogućeg prevrata. Pritisak većine biće
sve veći. Već se vide rezultati tog tihog pritiska – većina država je počela da
”baca novac iz helikoptera”, kako se to sad kaže. Pre ili kasnije, moraće se
uspostaviti ne samo ”univerzalni plata” već nešto što bi se moglo zvati
”univerzalni standard pristojnog života”. Dakle, morao bi se utvrditi minimalni
nivo pristojnih uslova stanovanja, ishrane, lečenja, edukacije koji bi se morao
obezbediti svakom stanovniku sveta sredstvima koja bi obezbedila elita. Taj
scenario se neće dogoditi u neposrednoj budućnosti, ali to je scenario kome
treba težiti. Treba reći da to nije ni levi ni desni scenario, on je više vezan
za vertikalnu osu (gore – dole). Dakle, oni gore treba (manje-više) dobrovoljno
da daju onima dole. To bi bilo moje pozitivno viđenje budućnosti. Moja utopija.
Moja
distopija je daleko mračnija i podrazumeva situaciju u kojoj neće doći do
dogovora elite i plebsa. Ako ostane status kvo, dakle, ako sadašnja elita
ostane na vlasti, stvari će ostati onakve kakve su sada. O tome ne bih pričao,
taj život živimo. Mada ne verujem da će dugoročno gledano to biti moguće. Do
obračuna će doći. Pre ili kasnije.
Ukoliko
pobedi narod, onih 90% sada potlačenih, koji vape za jednakošću i ako dobiju
jednakost, bojim se da ćemo živeti u svetu nekompetentnosti, to jest svetu
direktne (neposredne) demokratije. Svetu internetskog plebiscitarnog
izjašnjavanja. Kako bi to moglo da izgleda dobili smo uvid baš ovih dana, tokom
epidemije korone kada je svaki naš građanin postao epidemiolog koji tu oblast
medicine zna bolje od specijalista epidemiologije. Internet je takav medij u
kome ne znaš da li iza nekog tvita stoji vrhunski epidemiolog ili svršeni
osnovac, tako da su oba mišljenja ravnopravna. Direktna demokratija je ugrađena
u internet kao medij jer se zasniva na egalitarizmu u pristupu i distribuciji
informacija. Ser Tim Berners-Lee je 1990 svetu podario mrežu preko koje su sve
moguće informacije dostupne svima. To na prvi pogled izgleda kao dobra stvar –
znanje o svemu i svačemu je na jedan klik miša daleko od bilo kog stanovnika
planete i to potpuno besplatno. Pravi komunistički raj – radi koliko možeš,
uzimaj koliko ti je potrebno. Dakle, svaki korisnik interneta doprinosi
svetskoj mreži koliko može – naučnici, stručnjaci svih vrsta i umetnici mnogo,
a konzumenti tog doprinosa malo ili nimalo, ali zato uzimaju i šakom i kapom. I
ne samo da uzimaju nego sebi daju za pravo da smatraju svojim vlasništvom koje
mogu da koriste i tumače kako im se hoće. Ajde što gledaju filmove i slušaju
muziku za džabe, od toga bar niko neće umreti (osim umetnika koji ne dobijaju
ništa za svoj rad), ali kad pomisle da su vlasni da tumače naučne radove,
tehnološke novitete, medicinske tretmane tu već počinje problem. To smo
najbolje videli tokom ove pandemije. Pratio sam polemike na društvenim mrežama
koje su me ozbiljno uplašile. Kada epidemiolog i sveštenik sučele mišljenje o
opasnosti od kontakata tokom epidemije šta mislite kome će internetsko
pučanstvo više verovati? Epidemiologu? Grešite, verovaće popu! Kada se
epidemiolog i teniser konfrontiraju oko vakcinacije? Epidemiologu? Ma kakvi, pa
teniser je broj jedan na svetu, zna on da l se treba vakcinisati! Kažete – pa
dobro, političari će stati na stranu struke. Hoće k...! Idu izbori, a crkva i
sportisti su mnogo popularniji od epidemiologa, koji stalno nešto zvocaju i
zabranjuju. Bolje je za političare da bar prećutno podrže one popularnije. To
je ukratko taj mehanizam koji će uspostaviti sistem jednakosti u neznanju. I
oni koji nešto znaju radije će se opredeliti da ćute, nego da prolaze kroz
”toplog zeca” internet zajednice. Dakle, distopija za koju verujem da se može
dogoditi (kao najgori scenario) je distopija života u nekompetentnom svetu. Sve
počinje od (ne)kompetentnog vladara koji ispod sebe postavlja isključivo manje
kompetentne od sebe. Taj sistem se ustoličio i pre pojave korone (tačnije,
postoji oduvek), ona ga je samo ogolela do kosti. Takođe je jasno da je svako
insistiranje na egalitarnosti u stvari insistiranje na svođenje svih na nivo
najslabijeg. Ne mislim da takav pristup vodi prosperitetu. Sadašnja elita (koja
je, ma kako antipatična bila, ipak kompetentna) kao da predoseća će morati da
ograniči poplavu nekompetentnosti koja bi je mogla progutati, i to ni manje ni
više nego cenzurom. Već se počelo s tim, i korona je tu dobrodošla – tviter
uklanja postove koji pozivaju na nasilno rušenje 5G mreže, koja je jedna od
omiljenih tema nekompetentnih. Ima i drugih primera cenzure, čak i u
najdemokratskijim zemljama. Moraće elita, kako zna i ume, da spreči i
neposrednu demokratiju, koja je preko interneta tehnički sasvim moguća. Danas
je moguće glasati o bilo čemu u realnom vremenu. Zamislite koji bi bili
rezultati glasanja o smrtnoj kazni, ili o migrantima kada bi se glasalo
direktno, bez posredovanja delegirane demokratije. Imali smo to u istoriji,
zvalo se ”zakon linča”.
Da bi se
izbegao distopijski scenario, sadašnja elita će morati dobrovoljno da se
odrekne svog bogatstva. Ključna reč je ”dobrovoljno”. U svakom drugom slučaju
ishod će biti nepovoljan. Ako se elita bude opredelila da očuva ”status quo”
moraće da pooštri cenzuru i svakovrsnu represiju, a ako dođe do revolucije
zavladaće nekompetentni egalitarizam (pleonazam, jer svaki egalitarizan je
nekompetentan!) koji bi doveo do urušavanja postojećeg ustrojstva bez nade da
se može izgraditi novo. Dakle, apelujmo na svest elite i nadajmo se da će razum
pobediti.
(B. Milić)
Na kraju, čini mi se da
već i ova kratka studija jasno pokazuje da je dilema postavljena u uvodu ovog
teksta, a koja je u velikoj meri opravdana merama koje su tokom pandemije primenjene,
naime dilema totalitarizam (vlast elita) ili liberalizam (vlast najsposobnijih),
uistinu lažna dilema u čijem korenu leži zahtev za izborom između lažnih
alternativa: sloboda ili opstanak. I sve dok se stvari budu postavljale na taj
način to je znak ili da opasnost nije dovoljno velika ili da elite vlasti
ne smatraju da je ta opasnost istovremeno i opasnost za njih, te ostavljaju
sebi prostora da manipulišu. A razlog zašto je ta dilema lažna leži u činjenici
– kako je pokazala studija – da narod koji je u saglasnosti sa svojom državom/elitom,
ideologijom i mentalitetom ima više šansi za apsorbovanje impakta i opstanak,
nego onaj koji to nije. Drugim rečima, nova mantra se zove POVERNJE: države/elite
u narod i naroda u državu/elitu! A to poverenje – sa obe strane mora biti zasluženo.
Za demokratski orjentisanu vlast i narod odan demokratiji
ovakvi izazovi su upravo najbolja prilika i šansa da pokažu i
dokažu snagu zajedništva, da osnaže uzajamno poverenje, brigu za druge i saradnju, učvrste
institucije demokratije a ostalima posluže kao primer. Možemo i TREBA da imamo i slobodu i opstanak. Možemo da zaštitimo zdravlje i zaustavimo
pandemiju ne uz pomoć totalitarnih režima, niti liberalnog prepuštanja da se
svako izbori sam za sebe kako zna i ume, nego uz pomoć osnaživanja
poverenja izmedju države i građana. Pravovremene informacije, transparentnost, naučne
činjenice, feedback i obostrano poverenje
osnovni su uslovi na osnovu kojih građani mogu sami da donesu kvalitetne i pravilne
odluke bez potrebe da ih bilo ko kontroliše ili nadzire: motivisana i
informisana populacija je moćnija i efikasnija nego kontrolisana a neinformisana.
Uprkos izazovima i opravdanim zabrinutostima ne mislim da
je ovom momentu demokratija ugrožena. Naprotiv. Ovo je šansa da se
shvati njena snaga kao i potreba za globalnom demokratizacojom. Pitanje je samo
da li je današnja pretnja dovoljno velika. Jer ono što važi za svaku državu
pojedinačno, vazi i za odnos među državama: izbor između alternativa
nacionalističke izolacija ili globalne solidarnosti isti je kao i izbor između
totalitarizma i demokratije. Globalna solidarnost i poverenje ne znači samo
pobedu nad pandemijom već i putokaz za sve krize koje tek predstoje
globalizovanom čovečanstvu.
Pisana istorija je u velikoj meri istorija sukoba elita i
naroda, i osvajanja domena slobode od strane naroda. U starom svetu je bio
slobodan jedan, u srednjem nekolicina, danas većina. I kao što od današnjeg
majmuna nikada ne može da postane čovek jer evolucija ne može biti vraćena
unatrag, tako ni osvojena sloboda i demokratska prava nikada neće biti ukinuta
ma koliko elite uznastojale na uspostavljanju totalitarizma. Na
isti način ni današnji globalni svet nikada više neće biti de-globalizovan.
Kinezi, Japanci, Evropljani, Afrikanci, Amerikanci dele istu sudbinu i
budućnost. A svaki novi izazov samo je jedna stepenica bliže ka njihovom
jedinstvu. Ova pndemija je pokazala jasnije nego bilo koja studija da nema više
lokalnih problema. Svi problemi su globalni i moraju se rešavati globalno i
solidarno. Izolacionizam i zatvaranje je apsurd koji su izmislili oni koji
veruju da mogu da vrate točak progresa u nazad.
I kao što su Grčko-persijski
ratovi iznedrili demokratiju, I i II svetski rat ukidanjem monarhija i
oslobađanjem kolonija pokrenuli točak progresa i slobode, tako će i Korona, neka buduća Korona, ili nešto još gore, uprkos ceni koja mora biti plaćena - uključujući u tu cenu čak
i sve scenarije panično preplašenih teoretičara zavere i malodušnih distopista
- biti putokaz ka stvaranju novih modela neposredne i globalne demokratije, međunarodne
saradnje, globalnom rešavanju problema, put ka novoj etici i socijalnoj pravdi. I to ne iz razloga
patetičnog humanizma, ljudskih sloboda i uzvišenih bla, bla, ideala – sve to
dolazi posle – već iz prostog razloga što je demokratski sistem socijalne
pravde otporniji na spoljni izazov i spremniji u borbi za globalni opstanak od
svih danas poznatih alternativa.