Претражи овај блог

Ogled o Mađarici


                 Ogled o Mađarici:                
Druga teza Kritičke teorije opstanka (KTO)



  Uvod: radna teza
  Antički Heleni, tačnije Hesiod[1], Eshil[2] i Aristotel[3], verovali su da je žena samo brazda u koju muškarac polaže svoje seme kao što seljak polaže seme u pooranu zemlju. A ni bramansko učenje iz starih Gita, Veda i Upanišada nije daleko od tog stava. Zemlja bi, dakle, bila tu samo da obezbedi uslove za razvoj semena, toplotu i vlagu, i ništa u novostvorenom organizmu ne bi moblo postojati što pre toga već nije bilo u semenu, ili što bi Aristotel nazvao, entelehiji[4].
 
        Problem: jedan paradigmatičan primer
  E sad. Imao sam jednog mladog komšiju koji se kao takav (tj. kao vrlo mlad) i oženio, nekom malom Mađaricom, devojkom naravno mladom, naivnom i zaljubljenom preko svake razumne mere. No ubrzo se ispostavilo da ova nije bila Mađarica, niti zaljubljena, a najmanje naivna i veoma daleko od toga da je bila u tzv. „cvetu mladosti’. Šta više, iza njene spretno nameštene spoljašnjosti (make up je čudo) krila se jedna prava Filumena Maturano Eduarda De Filipa[5], dugogodišnja ‘ulična radnica’, ‘namazana’ i iskusna kao sam literarni predložak. I tako, ubrzo oni dobiju i dete - po kraju se šuškalo da je Mađarica to izvela ‘zabrazdivši’ u duhu pomenute antičke analogije sa najboljim drugom mog mladog komšije - a nedugo zatim ona dovede u kuću još troje poodrasle dece, iz raznoraznih ad hoc brakova, kućnih zabava, uličnih prijateljstava, još ko-zna-čega. No mog mladog komšiju ništa to nije preterano pogađalo. I dok Amerikanci[6] šalju na analize četkice za zube i dlake sa češlja, tajno ispitujući DNA svojih ukućana, moj mladi komšija je svu dovedenu decu ‘ladno’ usvojio, dao im svoje prezime i tako bez mnogo truda stekao lepu porodicu, usput osnaživši jednu, da kažem, potpuno izvitoperenu tezu Kritičke teorije opstanka (KTO)[7]

              Zbog čega je bila potrebna čitava ova priča o komšiji i Mađarici?

      Elem, pomenuta teza u ovom slučaju toliko je ‘transformisana’ da se jednim tipičnim pirandelovskim paradoksom potpuno približila pomenutom Eshilovom shvatanju s početka, i to opet nekako sodomistički, s leđa: I dok se naša Mađarica godinama u znoju svoje brazde potucala unaokolo zarađujući za život i podižući svoju zečiju decu - i za razliku od Banana-mušice (drosofila pseudoopscura) koja čuva spermu i bira najbolju, Mađarica je gutala sve ne praveći pitanje dal' je slatko il' slano - moj mladi komšija je prosto jednim potezom administrativnog pera sav taj dugogodišnji rad brojnih orača, ali i sejača, opet ne svoje njive, uknjižio arte legis u svoj posed.
        I šta više reći!?
        Osim da se iz svega toga mogu izvesti i izvesne implikacije, da ne kažem čitave  KOROLARIJE, a redom to su sledeće: 
  
            Implikacija br. 1:
            Tome ima, evo već najmanje 2500 g., mislim, od Eshila pa na ovamo, a pre njega ko zna još koliko, da je darvinovska borba za opstanak u stepama i šumama, plavim morima i zelenim gorama, iz prirode preneta ustvari za ’zelene’ tj. birokratske stolove patrilinearnosti, a staro-helensko ‘seme’ postavši samo skup zakona, administrativnih konvencija i preporuka u potpunosti dovršilo svođenje ženke na ‘zemlju’, ‘rupu’, ‘brazdu’, ‘procep’ (slot, cont, snatch, snapper) itd., za koju je u krajnjoj konsekvenci potpuno nevažno ko će je sejati i orati, ali je od vitalne važnosti ko će je LEGALNO i ADMINISTRATIVNO POSEDOVATI. Jer orači i sejači su vazda bili samo najamna radna snaga čije je plodove rada ubirao pravni vlasnik poseda, tzv. lendlord[8].

         Implikacija br. 2:
        U gore navedenom kontekstu čitav cmizdravi arsenal primenjene socio-biologije razvijen oko proste činjenice osemenjavanja odn. oplodnje – a u narodu to se zove ’jebanje’ - kao što je LJUBAVNA PANEGIRIKA (ljubavna poezija i proza, trubadurstvo sa svojim čuvenim utemeljivačem Bernardom od Pizdolina, romansa, uopšte ’lepa´ književnost ili što bi se reklo la bell-lettristique) kao i PRAGMATIČNA ROMANTIKA - viteško samopokazivanje, nadmetanje, kurčenje, nadkurčivanje i naduvavanje, tj, cortesia, cavalleria, nežne reči, vernost, pa i sama ’ljubav’ kao estetski fenomen, izmišljen i izmaštan sredinom srednjeg veka pojavom trubadura, i uopšte svi ti krokodili i dinosaurusi preživelih stadijuma ljudske istorije očuvani u formalinu klasnog društva a o čemu su posebno mnogo pisali buržoaski teoretičari, Bahofen, Mil, Marks i Engels - svodi se neumoljivim preskripcijama institucionalnosti i administrativnim činjenicama ad absudrum. Na ovom mestu ne mogu a da se ne setim velikog italijanskog filozofa, estetičara i teoretičara umetnosti Benedetta Croccea, ali ko njega j... 

            U svakom slučaju iz implikacije br. 1 i 2 mogu se izvesti sledeće leme:

          LEMA br.1:
        Zahvaljujući birokratiji preživljavaju, dakle, gnjecavi, ljigavi, ljudi od gume i mekane gline, bez stava, vampiri i mrmoti, neodlučni, neoprani, nedorađeni, neodređeni, neodgojeni, neobrazovani, neoporezovani, i uopšte ’novi’- ljudi, a pogrešiće gadno svako ko pomisli da navedeni egzemplar Mađarice odn. Filumene Maturano, možda nije ne samo paradigmatičan već i epikritičan. E sad, naravno, socio-darvinisti, eugenetičari, demo-hrišćani, socijal-i-ostali nacionalisti, fašisti, konzervativni peri-patetičari, neo-romantičari, pseudo-poetičari, i dr., u svemu tome će spremno pronaći potvrdu svoje omiljene i ljubljene teze o povećanju bremena hromozomske apopleksije, korupcije genskog materjala, ali ostavimo to za sledeću priliku[9] i propratimo sledećim komenatom.

  Prvi komentar leme br.1:
        To da li se čovek rodio bez osećaja za socijalnu sredinu, bez prstiju na rukama, noktiju na nogama, zakržljalih ekstremiteta, delova mozga, manjkom poželjnih, viškom nepoželnih hromozoma ili sa trajno zagađenim genima, zaista je daleko od zanemarljivih sitnica, sa kojima se ipak donekle – naglašavam „donekle“ - može izaći na kraj. Dodamo li tome omiljeni argument zagovornika legalizacije POST-NATALNOG abortusa baziranom na neoteniji i retardaciji, naime na činjenici da majmuni imaju više humanih karakteristika nego 10-mesečna ljudska beba (Bolk, 1926) teško je pronaći šta bi bilo nehumano u eliminaciji (debarasiranju) genetskog otpada čak i u odmaklijem dobu[10].    

Drugi komentar leme br.1:
      Nažalost, po običaju, stvari kako izgleda stoje upravo obrnuto. Paradoksalno, upravo su ti "pravovernici" sami sobom već postali breme samog genetskog bremena, fair way civilizacijskog urušenja, idiotropija njene pogrešne beskonačnosti. Pa čak je i sama GEN-ETIKA, u tom starom, lošem i nespinozističkom smislu, postala breme.

       Zaključak komentara leme br 1:
      Dakle, zaključak koji se eo ipso nameće iz gornje diskusije leme br.1 je taj da je, ako ništa drugo, bar u teoretskom smislu neophodno uvesti razliku između ETNIČKOG i META-ETNIČKOG GENETSKOG OTPADA tj. BREMENA. (v. metodsku jedinicu koja sledi pod nazivom Ogled o genetskom otpadu).
      
       RETORIČKO PITANJE br. 1:
      I na kraju, pitam se a pitam i vas – retorički, naravno – šta se dogodilo sa Orwell-ovskim strahom da se ne pređe most bez povratka? Strahom od visokog nadzora, kamera, ugradnje mikro-čiPova u mozgove, totalne-kontrole, klonova, sajborga i droida. Ali mi smo odavno, i to vrlo srećni, prešli taj most, i ne primećujući da je TO BIO taj most. 
           A MI ostali, MI koji se još uvek borimo, MI smo sada to genetsko BREME!

                     MI smo proizvod META- ETIČKOG inženjerinGA.
                                  META-GENETSKi KLONOVI.    
                                        
                                       Jer GENETSKI INŽINJERING
                  Samo je druga strana ISTORIJSKOG INŽENJERINGA!





[1]    Hesiod: Poslovi i dani
[2]   Eshil: Eumenide    
[3]   Aristotel: O razmnožavanju životinja, O duši, Metafizika 
[4]   Aristotel je, štaviše, u tom smislu bio vrlo radikalan. On je, naime, tvrdio da je žena tek materija (bukvalno "zemlja") lišena svakog oblika (forme) i duhovnosti, i da muškarac nekom vrstom partenogeneze stvara polove. Konsekventno, on je smatrao ne samo da je žena odgovorna za stvaranje neuspelih, deformisanih i degenerisanih primeraka i nakaza, već i to da su i sama ženska deca neka vrsta degradacije muškog principa, odn., degenerisani muškarci (Aristotel, O razmnožavanju životinja). 
[5]  Iz čuvenog dela Filumena Marturano (1946) italijanskog pisca i filozofa De Filipa.   
[6]  DNK testiranje postalo rutinski jednostavno i u mnogim zemljama se može uraditi poštom. Prema nekim podacima od 1995. do 2005. DNK testiranje je u SAD je poraslo za 137%.
[7]   Critical Theory of Survival preispituje pojmove preživljavanja, nasleđa i odbira u kontekstu prilagođavanja na sisteme prilagođavanja: politike, tehnologije, ekonomije, psihologije i kulture.
[8]   To što su se u istoriji i sami gospodari i lendlordovi rado upuštali u oranje tuđih oranica - da ne kažem žena - ne menja smisao navedenog, šta više, upravo ga potvrđuje. Jer sa stanovišta genetike sada su oni sami postajali najamni radnici kod ‘gazde’ koji je administrativno imao pravo da zadrži plodove njihovog rada, a i njihovih gonada, bez obzira što je taj ‘gazda’ možda običan najamni radnik, seljak ili čak rob. U svetlu dijalektičkog odnosa roba i gospodara, na kome Hegel delimično objašnjava lukavstvo uma to opet znači da ....(rukops je oštećen; prim.prir.).    
[9]    Vidi metodsku jedinicu koja sledi pod naslovom Ogled o genetskom otpadu.
[10]   Teorija retardacije i neotenije; v. metodska jedinicu pod naslovom Ogled o genetskom otpadu.

Teze i paradoksi 3:




                              Semenologija ružnoće ili Lamarkizam iznutrica
                            Prva teza Kritičke teorije opstanka (KTO)


TEZA: 
Kaste kao fundamentalno iskustvo ljudske Istorije.
   
   RETORIČKO PITANJE br. 1:
         A tzv. "drugostepeno prilagođavanje" tj. prilagođavanje na SISTEME prilagođavanja odn. socijalnu sredinu putem doktrinarnog usmeravanja (ideološkog, vaspitno-obrazovnog, ekonomsko-socijalnog i sl.) na socijalno POŽELJNE i PLANIRANE PATOLOGIJE, nije li to išta drugo do društveno-nesvesni i podsvesni MENTALNI INžINJERING koji se opet u krajnjoj liniji svodi na GENETSKI?

KOMENTAR br. 1:
Kultivisanje (vaspitavanje, obrazovanje, socijalizacija) po definiciji je nasilje, a naravno da je i sam program koji je na taj način nasiljem učitan (tetoviran, žigosan) ništa drugo do planirana i SOCIJALNO USMERENA PATOLOGIJA. Manje-više to znači da se kultivisanje svodi na relativan izbor i mentalno učitavanje (kodiranje) socijalno-potrebne (poželjne) patologije u svaku novoproizvedenu individuu[1].
  U tom nazovimo ga "usmerenom prilagođavanju" (odgoj) na SISTEME prilagođavanja (kulturu, ideolgiju, civilizaciju uopšte) prirodno i konsekventno, tzv. "staro" odabiranje ustupa mesto "novom", socijalnom i teleološkom (svrhovitom) odabiranju, a najuopštenije govoreći DARVINIZAM ustupa mesto LAMARKIZMU. Socijalna stratifikacija i sve ostale korespodentne determinologije u nizu (de)generacija neizbrisivo tetoviraju genetski materijal svake novoproizvedene individue.

  KOMENTAR br. 2:
  Drugim rečima, gornjom tezom želi se naglasiti da oneprirodnjenje i oskvrnuće "božanske" (anđeoske) prostodušnosti novorođenog humanoida radi održanja – da kažem -  "kiselosti" socijalnog rastvora nepromenjenim, jeste genus proximus svake differentia speciffica ljudskog fenotipa uopšte (!), odnosno transcedentalni uslov njegovog opstanka a priori (budući da je njegov opstanak moguć samo u društvu). I upravo sa uspostavljanjem transcedentalnih kategorija opstanka a priori stupa se na tlo blještave beline atktičkog pejzaža NEO-LAMARKIZMA i EPIGENETIKE[2], ili, preciznije, KRITIČKE TORIJE OPSTANKA (KTO)[3]. Uistinu, socio-biologija i socio-darvinizam prepoznajući probleme svaka na svoj naćin nude kompromisna rešenja; KTO udara beskompromisno, ali više šunjajući se, ili – da se poetski i opisno izrazim – "s guza".    
           Svaka pojedinačna pojava inkopatibilna opisanom pojmu može se smatrati anegdotskim slučajem koji... itd., itd.                                                                                         
          PRIMER br. 1: 
          Ružnoća (ugliness, Hasslichkeit, laideur) kao socijalni fenomen.
         U svom socijalnom aspektu fenomen estetske ružnoće se pokazuje mnogo rezistentnijim no što na prvi pogled to izgleda: slična srpastoj anemiji, dijebetisu ili hepatitisu, čije se delovanje farmakološki donekle može neutralisati i ružnoća se uistinu može hiruški odstraniti ali – kao i u slučaju navedenih bolesti – ona i dalje nastavlja da živi u genima i hromozomima zaražene žrtve kontaminirajući dalje ne samo čitav organizam već i njegovo potomstvo. Drugim rečima lekovi i estetska hururgija mogu promeniti nečiji FENOTIP ali ne i GENOTIP.
S druge strane, međutim, empirijski posmatrano, ružan (neharmoničnih crta, bedan, jadan, zapušten, ispušten, zanemaren, itd.) pojedinac već samim svojim rođenjem postaje imun na ružnoću, nešto slično endemskom sifilisu u Istočnoj Srbiji (Homolje) npr. Okružen njome od same svoje mladosti i, da tako kažem, prosto okačen na nju, gledajući svoje ružne roditelje,  ružnu braću i sestre, susrećući se sa njom svakodnevno u ogledalu on ne samo da je auto-imun, već sve više i više – kao neko ko je dugo na teškim narkoticima – postaje gotovo organski zavisan od nje te ima sve veću i veću potrebu za njom kao svojom, ne socijalnom već prirodnom definicijom i usLovom svog SOCIO-BIONICKOG OPSTANKA. Takoreći u poteri za njom od najranijeg detinjstva on je pronalazi u ružnoj sredini u kojoj živi, ružnoj rodbini braći i sestrama, ružnim vršnjacima koje bira za druženje, odvratnim kolegama koje pronalazi na poslu, da bi na kraju oženio ružnjaču i sve to iz tog NESVESNOG IMPERATIVA da bi na kraju sa njom izrodio još hrpu što ružnije dece i tako održao kruženje maksimalno čistog gena RUŽNOĆE u prirodi, što se samo po sebi nameće kao ATRIBUTIVNI zahtev i konačna svrha njegovog ružnog života! Dakle:

                      NAJVEĆA MOGUĆA KOLIČINA RUŽNOĆE ZA
                      NAJVEĆU MOGUĆU KOLIČINU IZNUTRICA
                                                                                                                                                kategorički je imperativ i princip njegovog podsvesnog praktičnog delovanja uopšte[4] 
        
        Elem, da objasnim: Ostavimo li, hromozome, hromatide i genetske informacije po strani, moglo bi se reći da npr. neharmonično nabacane crte lica, rošava koža, uvrnuti nokti, bradavice, izrasline, neravnine, pukotine i sl. svedoče zaista samo o površinskim nedostacima kožnog omotača – kao što se uostalom obično i misli. Pesnici i literate, književnici, umetnici, pisci, ljudi od ukusa i pera, naročito ističu površnost lepote kao samorazumljiv argument diskvalifikacije. Ali, da vidimo šta kaže logika i metodsko zaključivanje, a to će biti demonstrirano u nekoliko sledećih redova dedukrivnim i induktivnim argumentima.

          DEDUKTIVNI ARGUMENT br. 1: 
        Pretpostavljam da se svi moraju složiti da je jedan organizam identičan samom sebi od površine do dna, jer kao što je primećeno ”bez identiteta nema ni entiteta” (Kvajn, 1969, 23). A da bi uslov bio zadovoljen entitet u tom pogledu mora biti homogen. E sad: ako je nešto neharmonično ili rošavo na površini ogromna je verovatnoća da slična neharmoničnost vlada i u prvom delu milimetra ispod površine, a ako je tako u prvom delu milimetra nema bitnog razloga da ne bude i u celom milimetru; ako je u prvom milimetru nema razloga da ne bude i u drugom, i tako redom: trećem, petom, sedmom – do samog dna. Deduktivno zaključujući, dakle, generalizacija se proširuje i na unutrašnje organe (iznutrice) pri čemu se onda one površinske osobine pokazuju ustvari SAMO KAO SIMPTOMI odn. znaci koji indiciraju postojanje UNUTRAŠNJIH OSOBINA: kao što je povišena temperatura izmerena na koži termometrom samo siptom postojanja virusa koji izaziva povišenu temperaturu svuda u telu. 

         INDUKTIVNI ARGUMENT br. 1:
        Ali pošto se entiteti menjaju pretpostavimo da je i identitet promenljiv. Ali ono što se menja obično se menja postepeno a ne odjedamput, i podrazumeva izvestan prag promene koji je ovde nazvan "najveća moguća količina". Ma koliko ovaj filozofem na prvi pogled delovao kao proizvod tzv. idealističkog uma ili prosto podsvesne psihološke potrebe (Jung), opsežnim eksperimentisanjem Majkl Dž. Fajgembaum (1975) je utvrdio da HAOTIČNO stanje zatvorenog termo-dinamičkog sistema poseduje konstantu u kojoj mora dostići relativno potpunu čistotu da bi se okrenuo svojoj sopstvenoj suprotnosti, odn. UREĐENOST. Drugim rečima princip spontane TOTALIZACIJE je onaj princip koji kompleksni haotični sistem vodi njegovom ukidanju. Primenimo li, dakle, ovaj zaključak termodinamike na gornji problem može se reći da entropija ruznoće mora da dostigne stanoviti maksimum (prag) pre nego sto počne stidljivo da se okreće u svoju suprotnost – lepotu. 

         KOMENTAR br. 3: 
         Ostavljalući, dakle, po strani sada to da li su ovde SOCIOBIOLOGIJA, ETOLOGIJA, LAMARKIZAM, TRANSFORMISANI KALDIZAM, itd., itd., na delu, nedelu, stranputici ili samo pogrešnom tragu, jasno je da je na isti način i beda, siromaštvo, prljavština, glupost, asposobnost, daltonizam, inhibicionizam, bezvoljnost, kukavičluk, neznanje, zloba, dez-osećajnost, dis-muzikalnost, raz-orjentisanost, i uopšte bilo kakva NE-odnegovanost u psihičkom ili fizičkom smislu, imaju brojne SOCIJALNE, PSIHOLOŠKE I BIOLOŠKE mehanizme ne samo inercije i opstanka, već i uzgoja, usavršavanja i takoreći SPECIJALIZACIJE (izolacije ko Mendelovske grupe) u svakoj genetskoj varijaciji pojedinačno. Bitanga, neotesanac, obešenjak, kurajber, vucibatina, izelica, kalež, krljež, šut i šljam, samo su neki od primera fine prirodne  iznijansiranosti tj. differentia specifica istog sindroma.
            Iz istog razloga aristotelovsko-narodnjački argument-teorema:

                                      "SAMO BUDALE NEMAJU SEMENA
                                  ONE RASTU SAME OD SEBE!"
                                                                             ne može se smatrati validnom.

      Ružnoća, Disharmoničnost, Zlo i Laž nisu sui generis, odn. samo prosto otsustvo LEPOTE, HARMONIJE, DOBRA i ISTINE, kao što ni bolest nije samo prosto otsustvo zdravlja već je izazvana delatnim, autonomnim i za reprodukciju sposobnim (dakle živim) rekurzivno i povratno-samoodržavajućim sistemima (mikroorganizmima, bakterijama i virusima kojima je pod izvesnim uslovim dozvoljen uticaj "uništenja i nereda", ili preciznije pravljenje novog reda, tj. RE-PROGRAMIRANJA.
         Na isti način i ETIČKA NASLEDNOST (HEREDITARITET) JESTE suštinsko pitanje osnovnog hromozomskog šifrovanja (kodiranja) svakog organizma posebno i njegove genetske informatike.       
   
Shodno jakoj tezi gornjeg ideograma KTO-a, mogla bi se formulisati sledeća i konačna

TEOREMA KTO-a br. 1:
Svaka psiho-fizička insuficijentnost u specifičnim i slučajno ili namerno kontrolisanim (usmerenim) uslovima socijalne sredine nuzno i neizbežno rezultira kristalizacijom u epi-genetskoj insuficijentnosti.

          DOKAZ: 
Kako je običan majmunski šljam postao Čovek. (v. Origin of species)

                                                                                Novembar 1859.
     Čarls Čovek Darvin



[1]   A tu tzv. psihološku konstantu, neku vrstu ORGONSKOG, tj. socio-biološkog programa, "šifre" (v. Životne konstante; tek treba da bude napisano; prim.prir.) još u intrauteralnom detinjstvu primarno tetovira ukrotitelj, šifrant, mučitelj i oskvrnitelj prirodnog spontaniteta, zlotvor obično poznat pod eufemističkim nazivom "roditelj". Orgon је pseudo-naučni koncept kojim je psihoanalitičar Vilhelm Rajh (1933) označavao totalitet životne energije.
[2]   Epigenetika: studija o naslednim promena fenotipa koje ne uključuju promenu DNA sekvence. 
[3] Kritička teorija opstanka (KTO) preispituje koncepte preživljavanja, nasleđa, odbira i evolucije u psiholoskom, socijalnom, kulturnom i političkom kontekstu. Koncepti preživljavanja i odbira - danas posebno naglašeni ekspanzijom biopolitike (Mišel Fuko, 1976) - centralna su tačka konvergencije bioloških potreba i psiholoskih, socio-kulturnih i političkih uslovljenosti. U istom smislu Pjer Burdje je npr. tvrdio da je neoliberalna ideologija zasnovana na specifičnom obliku socijalnog neo-darvinizma.
[4]  Naravno, moguće su i autoimune reakcije kao što je npr. Hašimoto ili karcinom, ali takve reakcije vode selekciji upravo onih jedinki za koje navedeni slučaj nije postao homeostatičan.       

Beogradski blues: razgovor sa ChatGPT-jem 3.5

                      Beogradski blues Dok savska kafa u šoljici drhti, i Dor ć ol za kaldrmom cvili Ulični svirač svira blues,  Za zaljublj...