Ogled o Mađarici:
Druga teza Kritičke teorije opstanka (KTO)
Druga teza Kritičke teorije opstanka (KTO)
Uvod: radna teza
Antički Heleni, tačnije
Hesiod[1],
Eshil[2]
i Aristotel[3],
verovali su da je žena samo brazda u koju muškarac polaže svoje seme kao što
seljak polaže seme u pooranu zemlju. A ni bramansko učenje iz starih Gita, Veda
i Upanišada nije daleko od tog stava. Zemlja bi, dakle, bila tu samo da
obezbedi uslove za razvoj semena, toplotu i vlagu, i ništa u novostvorenom
organizmu ne bi moblo postojati što pre toga već nije bilo u semenu, ili što bi
Aristotel nazvao, entelehiji[4].
Problem: jedan paradigmatičan primer
E sad. Imao sam jednog
mladog komšiju koji se kao takav (tj. kao vrlo mlad) i oženio, nekom malom
Mađaricom, devojkom naravno mladom, naivnom i zaljubljenom preko svake razumne
mere. No ubrzo se ispostavilo da ova nije bila Mađarica, niti zaljubljena, a
najmanje naivna i veoma daleko od toga da je bila u tzv. „cvetu mladosti’. Šta
više, iza njene spretno nameštene spoljašnjosti (make up je čudo) krila se jedna prava Filumena Maturano Eduarda De Filipa[5], dugogodišnja ‘ulična
radnica’, ‘namazana’ i iskusna kao sam literarni predložak. I tako, ubrzo oni
dobiju i dete - po kraju se šuškalo da je Mađarica to izvela ‘zabrazdivši’ u
duhu pomenute antičke analogije sa najboljim drugom mog mladog komšije - a
nedugo zatim ona dovede u kuću još troje poodrasle dece, iz raznoraznih ad hoc brakova, kućnih zabava, uličnih
prijateljstava, još ko-zna-čega. No mog mladog komšiju ništa to nije preterano
pogađalo. I dok Amerikanci[6] šalju na analize četkice
za zube i dlake sa češlja, tajno ispitujući DNA svojih ukućana, moj mladi
komšija je svu dovedenu decu ‘ladno’ usvojio, dao im svoje prezime i tako bez
mnogo truda stekao lepu porodicu, usput osnaživši jednu, da kažem, potpuno
izvitoperenu tezu Kritičke teorije opstanka (KTO)[7].
Zbog čega je bila potrebna čitava ova priča o komšiji i Mađarici?
Zbog čega je bila potrebna čitava ova priča o komšiji i Mađarici?
Elem, pomenuta teza u ovom
slučaju toliko je ‘transformisana’ da se jednim tipičnim pirandelovskim
paradoksom potpuno približila pomenutom Eshilovom shvatanju s početka, i to opet
nekako sodomistički, s leđa: I dok se naša Mađarica godinama u znoju svoje
brazde potucala unaokolo zarađujući za život i podižući svoju zečiju decu - i
za razliku od Banana-mušice (drosofila
pseudoopscura) koja čuva spermu i bira najbolju, Mađarica je gutala sve ne
praveći pitanje dal' je slatko il' slano - moj mladi komšija je prosto jednim
potezom administrativnog pera sav taj dugogodišnji rad brojnih orača, ali i
sejača, opet ne svoje njive, uknjižio arte
legis u svoj posed.
I šta više reći!?
Osim da se iz svega toga mogu izvesti i
izvesne implikacije, da ne kažem čitave
KOROLARIJE, a redom to su sledeće:
Tome ima, evo već
najmanje 2500 g., mislim, od Eshila pa na ovamo, a pre njega ko zna još koliko,
da je darvinovska borba za opstanak u stepama i šumama, plavim morima i zelenim
gorama, iz prirode preneta ustvari za ’zelene’ tj. birokratske stolove
patrilinearnosti, a staro-helensko ‘seme’ postavši samo skup zakona,
administrativnih konvencija i preporuka u potpunosti dovršilo svođenje ženke na
‘zemlju’, ‘rupu’, ‘brazdu’, ‘procep’ (slot,
cont, snatch, snapper) itd., za koju je u krajnjoj konsekvenci potpuno nevažno ko
će je sejati i orati, ali je od vitalne važnosti ko će je LEGALNO i
ADMINISTRATIVNO POSEDOVATI. Jer orači i sejači su vazda bili samo najamna radna
snaga čije je plodove rada ubirao pravni vlasnik poseda, tzv. lendlord[8].
Implikacija br. 2:
U gore navedenom
kontekstu čitav cmizdravi arsenal primenjene socio-biologije razvijen oko
proste činjenice osemenjavanja odn. oplodnje – a u narodu to se zove ’jebanje’
- kao što je LJUBAVNA PANEGIRIKA (ljubavna poezija i proza, trubadurstvo sa
svojim čuvenim utemeljivačem Bernardom od Pizdolina, romansa, uopšte ’lepa´
književnost ili što bi se reklo la
bell-lettristique) kao i PRAGMATIČNA ROMANTIKA - viteško samopokazivanje,
nadmetanje, kurčenje, nadkurčivanje i naduvavanje, tj, cortesia, cavalleria, nežne reči, vernost, pa i sama ’ljubav’ kao estetski
fenomen, izmišljen i izmaštan sredinom srednjeg veka pojavom trubadura, i uopšte
svi ti krokodili i dinosaurusi preživelih stadijuma ljudske istorije očuvani u
formalinu klasnog društva a o čemu su posebno mnogo pisali buržoaski
teoretičari, Bahofen, Mil, Marks i Engels - svodi se neumoljivim preskripcijama institucionalnosti
i administrativnim činjenicama ad
absudrum. Na ovom mestu ne
mogu a da se ne setim velikog italijanskog filozofa, estetičara i teoretičara umetnosti Benedetta Croccea, ali ko njega j...
U svakom slučaju iz implikacije br. 1 i 2 mogu se izvesti sledeće leme:
U svakom slučaju iz implikacije br. 1 i 2 mogu se izvesti sledeće leme:
LEMA br.1:
Zahvaljujući birokratiji preživljavaju,
dakle, gnjecavi, ljigavi, ljudi od gume i mekane gline, bez stava, vampiri i
mrmoti, neodlučni, neoprani, nedorađeni, neodređeni, neodgojeni, neobrazovani,
neoporezovani, i uopšte ’novi’- ljudi, a pogrešiće gadno svako ko pomisli da
navedeni egzemplar Mađarice odn. Filumene
Maturano, možda nije ne samo paradigmatičan već i epikritičan. E sad,
naravno, socio-darvinisti, eugenetičari, demo-hrišćani, socijal-i-ostali
nacionalisti, fašisti, konzervativni peri-patetičari, neo-romantičari,
pseudo-poetičari, i dr., u svemu tome će spremno pronaći potvrdu svoje omiljene
i ljubljene teze o povećanju bremena hromozomske apopleksije, korupcije genskog
materjala, ali ostavimo to za sledeću priliku[9]
i propratimo sledećim komenatom.
Prvi komentar leme br.1:
To da li se čovek rodio bez
osećaja za socijalnu sredinu, bez prstiju na rukama, noktiju na nogama,
zakržljalih ekstremiteta, delova mozga, manjkom poželjnih, viškom nepoželnih
hromozoma ili sa trajno zagađenim genima, zaista je daleko od zanemarljivih
sitnica, sa kojima se ipak donekle – naglašavam „donekle“ - može izaći na kraj.
Dodamo li tome omiljeni argument zagovornika legalizacije POST-NATALNOG
abortusa baziranom na neoteniji i retardaciji, naime na činjenici da majmuni
imaju više humanih karakteristika nego 10-mesečna ljudska beba (Bolk, 1926) teško
je pronaći šta bi bilo nehumano u eliminaciji (debarasiranju) genetskog otpada čak i u odmaklijem dobu[10].
Drugi
komentar leme br.1:
Nažalost, po običaju, stvari kako
izgleda stoje upravo obrnuto. Paradoksalno, upravo su ti
"pravovernici" sami sobom već postali breme samog genetskog bremena, fair way civilizacijskog urušenja,
idiotropija njene pogrešne beskonačnosti. Pa čak je i sama GEN-ETIKA, u tom starom, lošem i
nespinozističkom smislu, postala breme.
Zaključak komentara leme br 1:
Dakle, zaključak koji se eo ipso nameće iz gornje diskusije leme
br.1 je taj da je, ako ništa drugo, bar u teoretskom smislu neophodno uvesti
razliku između ETNIČKOG i META-ETNIČKOG GENETSKOG OTPADA tj. BREMENA. (v. metodsku
jedinicu koja sledi pod nazivom Ogled o
genetskom otpadu).
RETORIČKO PITANJE br. 1:
I na kraju, pitam se a pitam i vas – retorički, naravno – šta se
dogodilo sa Orwell-ovskim strahom da se ne pređe most bez povratka? Strahom od
visokog nadzora, kamera, ugradnje mikro-čiPova u mozgove, totalne-kontrole,
klonova, sajborga i droida. Ali mi smo odavno, i to vrlo srećni, prešli taj
most, i ne primećujući da je TO BIO taj most.
A MI ostali, MI koji se još uvek borimo, MI smo sada to genetsko BREME!
A MI ostali, MI koji se još uvek borimo, MI smo sada to genetsko BREME!
MI smo proizvod META- ETIČKOG inženjerinGA.
META-GENETSKi KLONOVI.
Samo
je druga strana ISTORIJSKOG INŽENJERINGA!
[2]
Eshil: Eumenide
[3]
Aristotel: O razmnožavanju životinja, O duši, Metafizika
[4]
Aristotel je, štaviše, u tom smislu bio vrlo radikalan. On je, naime, tvrdio da
je žena tek materija (bukvalno "zemlja") lišena svakog oblika (forme) i duhovnosti,
i da muškarac nekom vrstom partenogeneze stvara polove. Konsekventno, on je smatrao
ne samo da je žena odgovorna za stvaranje neuspelih, deformisanih i degenerisanih
primeraka i nakaza, već i to da su i sama ženska deca neka vrsta degradacije muškog
principa, odn., degenerisani muškarci (Aristotel, O razmnožavanju životinja).
[7] Critical
Theory of Survival preispituje pojmove preživljavanja, nasleđa i odbira u kontekstu
prilagođavanja na sisteme prilagođavanja: politike, tehnologije, ekonomije,
psihologije i kulture.
[8] To što su se u istoriji i sami gospodari i
lendlordovi rado upuštali u oranje tuđih oranica - da ne kažem žena - ne menja
smisao navedenog, šta više, upravo ga potvrđuje. Jer sa stanovišta genetike
sada su oni sami postajali najamni radnici kod ‘gazde’ koji je administrativno
imao pravo da zadrži plodove njihovog rada, a i njihovih gonada, bez obzira što
je taj ‘gazda’ možda običan najamni radnik, seljak ili čak rob. U svetlu
dijalektičkog odnosa roba i gospodara, na kome Hegel delimično objašnjava lukavstvo uma to opet znači da ....(rukops je
oštećen; prim.prir.).
[10] Teorija retardacije i neotenije; v. metodska
jedinicu pod naslovom Ogled o
genetskom otpadu.