Paradoks o nemogućnosti
prelaska ulice: deo I
Jedna
zenonovska Teza
I tako kažem - kao što je već nagovešteno u foot-noti br. 1 Uvoda – jednom prilikom u razgovoru sa prijateljem, došao sam do
neverovatnog, i nadasve paradoksalnog zaključka. Dosta kasnije taj paradoks sam
nazvao Paradoks o nemogućnosti prelaska ulice.
Naime, o čemu je reč.
Ma koliko se mi trudili da pređemo jednu jedinu ulicu ponekad
je to gotovo nemoguće učiniti. Pogotovu neke ulice. Ulica Tošin bunar na primer. Naravno,
s druge strane, ko god živi u gradu zna da nije ništa lakše nego preći s jedne
strane ulice na drugu, i da su čak i mala deca, penzioneri, invalidi i psi uglavnom
u stanju da to lako urade. A ni odrasli nisu u tome loši. Van pešačkog,
pogotovu. I ma koliko se neko „Ja“, kao ja npr., trudilo da dokaže da je ULiCU
NEMOGUĆE PREĆI, uvek će se naći opet neko drugo „Ja“ koje će u želji da
opovrgne ovu tezu prosto jednom nogom stati na trotoar, pogledati na levu pa na
desnu stranu, drugom nogom zakoračiti na kolovoz, zatim će onu prvu nogu takođe
premestiti sa trotoara na kolovoz, i tako korak po korak teturajući, preći će sa
druge strane ulice, da bi se na kraju i sa podrugljivim podsmehom pobedonosno
osvrnulo oko sebe: „Nemoguće, kažeš?!“
Ok, sve je to fino i lepo.
Ali, ako se čovek zamisli malo bolje videće da se tu ipak
krije nekakav paradoks. I to ne bilo kakav već pravi pravcati paradoks. Najsličniji onom Zenonovom o Ahilu i kornjači koji
glasi otprilike ovako:
Dakle, brzonogi Ahil nikada u trci ne može da
prestigne do zla boga sporu kornjaču koja je startovala malo ranije i ima
prednost od, recimo, 100 metara. Jer da bi je prestigao Ahil mora prvo da
pretrči tih 100 metara, za koje vreme je kornjača već „pretrčala“ 1 metar. A za
vreme za koje Ahil pretrči taj novi metar konjača odmiče za novih 10 cm, i dok
Ahil pretrči tih 10 cm kornjača odmiče za novih 10 mm. Dok brzonogi Ahil munjevito
prelazi tih 10 mm uzalud se trudeći da prestigne do zla boga sporu kornjaču,
ona odmiče za novih 10 mikro milimetara. I tako, iako deset puta brži. Ahil bi
morao beskrajno mnogo puta da prevali beskrajno male razdaljine da bi stigao
kornjaču. Ali po definiciji beskraja to traje beskrajno dugo i naravno, nikada se
ne događa: Ahil nikada ne može da prestigne kornjaču. I tu nije dovoljno samo
kao Diogen prosto naći neku kornjaču, prestići je, ubiti i skuvati ili neznam šta,
ili u konkretnom slučaju, kao neki drugi „ja“ samo prohodati ulicu. A nije
dovoljno kao Aristotel prosto reći da vremensko-prostorni kontinuum u stvarnosti ipak nije beskonačno podeljen, kao Kantor insistirati na njegovoj nekontigentnosti,
ili kao kvantna fizika tvrditi da priroda energije (kvantna) blokira takvu
mogućnost pa, dakle, i sam paradoks. Ali, u stvarnosti, paradoks i
dalje tu stoji bez obzira kako neko pokušao da ga razvodni i obeščasti.
E sad, zaboravimo i na Ahila i na kornjaču, a i na sve one koji se vekovima
muče sa njima, i razmotrimo predloženi paradoks o nemogućnosti prelaska ulice sa
više socio-kulturne, građanske i genetske, a manje fizičke, filozofske ili
metafizičke tačke gledišta.
Dakle, osnovna TEZA glasi: Obično je potrebna ne baš večnost ali uglavnom
godine, ponekad i decenije, pa čak i generacije da bi se prešla jedna jedina
ulica!
Budući da je gornja teza ustvari samo premisa na kojoj
počiva čitava dalja teorerska razrada diskursa, pretpostavljam da bi za gornji
stav mnogi želeli da vide i dokaz. I ne samo dokaz (!) kažem opet ja, već će iz
tog dokaza biti izvedeno i nekoliko lema, a iz ovih opet konsekventno predložena
teorema[1]
sledećeg naslova: Populacioni limbusi čovečanstva[2].
Počnimo dakle sa jednim
ilustrativnim i poučnim primerom.
PRIMER br 1: Radnici radnog kolektiva fabrike IMT na Tošinom bunaru.
Svakog jutra, u prvo svitanje, pre nego što prođu fabričku kapiju, radnici
svraćaju u neku od brojnih kafana na putu do fabrike, kratko na 2-3 konjaka s
nogu, da se „zagreju“, „opuste“, „razbude“ i sl., i tek onda kreću na posao. Ok.
Rad u halama sa mašinama nije lak i da nebi dehidrirali, oni u pauzi naravno opet
dolaze da se „ohlade“, „osveže“, „odmore“, u principu „dorade“, sa još sa par
vinjaka i pivom. Na kraju radnog dana, već u sumrak, ponovo su u kafani da proslave
kraj jadnog vremena i da se konačno „urade“ sa još po 2-3 vinjaka i 2 piva. I tako
temeljno „impregnirani“ „tapacirani“ i „dobijeni“ vraćaju se kućama. Oni prelaze ulicu Tošin bunar i odlaze svojim
domovima negde sa druge strane ulice, sada
već u mrak. Odlaze da prespavaju, da bi se sutra rano uzjutra, se ponovo vratili
prelazeći ulicu iz mraka. S ove strane ulice je fabrika i tu rade i provode
dan, a s druge strane žive, tu su im porodice, žene i deca, očevi i majke; s
one strane je prigradsko naselje i selo, a sa ove strane počinje grad; s one
strane žive radnici i seljaci a sa ove strane ulice oficiri bivše JNA nahvatani
sa svih strana unutrašnjosti bivše SFRJ i tu sabijeni u geto zvani Novi grad; s
one strane su kuće zidane ciglom i malterom, bez fasada jer je to luksuz za
koji se nema para, a sa ove strane betonskim blokovima kojima fasade nisu ni
potrebne; s one strane živi se na zemlji i u zemlji a sa ove nad zemljom: jedni
na drugima, u zbijenim stanovima bez prozora i sa cipelama pred vratima.
Radnici nemaju školu jer im niko nije rekao zašto je škola potrebna, oficiri su
se školovali u ratu i rekli su im da je to sve što im treba. Radnici komuniciraju
samo rukama i psovkama jer nikada nisu naučili da govore, a oficiri naređenjima
i slepom poslušnošću jer nikada nisu naučili šta znači imati slobodnu volju. Mnogi
među radnicima nemaju ni prste a neki ni šake jer su im ih mašine pootsecale, i
tim sakatim rukama oni redovno tuku svoje najbliže jer verujući onoj mudroj
narodnoj da je „batina iz raja izašla“ i neznaju za bolje. Mnogi od oficira opet,
nemaju mozak, jer im ga je komunistička ideologija temeljno pretvorila u salatu;
i oni se opet sa svoje strane, sve iz najbolje namere, trude da svojim
najbližima mozak takođe pretvore u salatu.
PITANJE
br.1: Zdrav
razum
Dakle, koja je verovatnoća da će podoficirska kćerka
nepoznatog naglaska, i narečja iz unutrašnjosti koje malo ko razume, stupiti u
ozbiljne intimne – da ne kažem bračne – odnose
sa prigradskim šabanom koji smrdi na fabričko ulje, gaji crno pod noktima,
razgovara samo u pokaznim zamenicama i psovkama, a ubeđuje šamarima i
pesnicama? Ili obrnuto: Koja je verovatnoća da će radnička kći poći za
podoficirskog provincijskog sina koga će ova već na prvom ’sudaru’ proglasiti
za nesposobnog šmokljana i mlohavog šonjavka jer joj nije od milosti zavrnuo
ruku, polomio neko rebro ili je bar ošamario i udario pesnicom od sto kao pravi
muškarac?
A pre nego što ti pružim retorički odgovor na ovo
retoričko pitanje dragi čitaoče, da te udavim još sa sledećih nekoliko lema:
LEMA
br. 1: IQ (Koeficijent inteligencije)
IQ je obično direktno povezan sa akademskim
postignućima, a akademska postignuća sa društvenom stratifikacijom. Brojne
studije ukazuju na to da nasledivost IQ raste od 20% u detinjstvu do 80% u
starosti. To znači da većina razlika kod odraslih po pitanju IQ može biti
pripisana NASLEĐU.
LEMA
br. 2: Birano parenje (Asortative
mating)
Brojne studije takođe pokazuje opštu tendenciju da se
u ljudskoj vrsti individue pare najčešće sa individuama sličnim sebi: mršavi sa
sa mršavima, debeli sa debelima, nitkovi sa nitkovima, žohari sa žoharima, šmokljavi
sa šmokljavima, romboidi sa romboidima, šabani sa šabanima, alkoholičari sa
alkoholičatima, jednom rečju, što bi se u narodu reklo, ”svaka ptica -
nađe zakrpu“.
Lemu br. 2 dopunjuju i druga iskustva - da ne kažem ulična
„istraživanja“ - koja opet pokazuju krucijelnu razliku među kratkotrajnim i
dugotrajnim seksualnim kontaktima, ”vrlinama” i ”manama”. I dok u kratkotrajnim
vezama, tj. „kres šemama“, muškarca isključivo interesuje da što pre sabije kurac
u meso što jebozovnijeg izgleda (dakle pozitivni hormonalni kriterijum u odbiru
vrednosti), ženama stidnice najlakše otvara materjalni status (dakle pozitivni pragmatički,
premda potpuno nesvesni, kriterijum u odbiru vrednosti). Očigledna je inkopatibilnost
izbornog kriterijuma. U dugotrajnim vezama, međutim, studije pokazuju da negativni
faktori inercije, kao što su sličnost u etničkoj i nacionalnoj pripadnosti, boji
kože, religiji, obrazovanju, socijalnom statusu, kulturnom miljeu, nasledne patologije
i dijagnoze, kompatibilne neuroze i psihoze, socijalne grupe, životinjska želja
za formiranjem porodice i sl. (dakle negacija individue te inercija nasleđa i
sredine, faktori na kojima insistira gornja teza) daleko nadmašuju pomenute individualne,
aktivne i vidljive hormonalno-pragmatičke kriterijume u svesnom ali i nesvesnom
odbiru partnera.[3] Melting pot doktrina nije dala očekivane
rezultate ni u SAD ni u Evropi[4].
Nema osnova verovanju da ista ova doktrina može da da ikakve rezultate ni bilo
gde drugde.
I da gornju lemu pojednostavimo završnom aforističkom
dosetkom, recimo još samo to da svaki od gornjih aspekata ima svoju ulogu u
seksualnom sparivanju i razmnožavanju vrste zvane Homo sapiens: veze započinju opčinjenošću inkopatibilnim VRLINAMA, a održavaju se podnošenjem
kompatibilnih POROKA.
LEMA
br. 3: Auto-erotika parenja
Brojne studije takođe pokazuju još jednu izrazitu
tendenciju u biranju partnera za razmnožavanje. Naime lik idealnog parnera je
najčešće i najbliži pri ruci – u ogledalu! Ogledanje (mirroring), odslikavanje, oponašanje, odražavanje, podražavanje i
naravno, nadraživanje, bitna je odlika svih živih sistema, od bakterije do
čoveka.
I to je logično: čovek (muškarac/žena/dete) najveći
deo vremena provodi sam sa sobom. I naravno, ne samo ideal potencijalnog
partnera za priplod nego i ideal Čoveka kao kao vrste Homo Sapiens svako stvara upravo prema toj slici u ogledalu: na
svim jezicima sveta ime plemena znači prosto ”Čovek”! I to baš onaj koji se
može videti u odrazu u vodi ili ogledalu: crn, žut, plav ili zelen, okrugao,
špicast ili trouglast – svi ostali nisu ”Čovek”. Uz malo kreativne analize nije
teško razumeti da je za zidara idealni Homo
sapiens – super-zidar, za advokata – super-advokat, za šabana –
super-šaban, za alkosa – super-alkos, za pankera – super-panker, za kurvara –
super-kurvar..... itd., lako je zamisliti ideale po raznim osnovama:
profesionalnim, psihološkim, patološkim, etničkim, političkim, anaboličkim,
mezotoničnim, ortodontskim, itd., itd. svako bi da se firca samo sa samim
sobom. Uopšte vitalni nagon samo-kloniranja ili bar samo-reciklaže delova
sopstvenog individualiteta je univerzalan. Pri tome onaj drugi idividualitet (rasplodni
partner) treba da posluži samo kao izvor genetskih ”rezervnih delova”
reciklaže, tj. sredstvo opstanka mog singulariteta ”JA” koji se obavlja putem recikliranjem
tuđeg identiteta u novoj generaciji ”JA” klonova.
LEMA
br. 4: Iz Leme br. 1 i br. 2 može
se izvesti sledeći derivativni stav: Inercija nasleđa i sredine povlači inerciju odbira, a iz Leme br. 3 i br. 4
direktno sledi gore najavljena teza o
nemogućnosti prelaska ulice, a iz ove opet najavljeni trivijalni odgovor na
gornje retoričko pitanje:
TRIVIJALNI ODGOVOR br 1: NIKAK´A, ili GOTOVO Nikak´A!
ZAKLJUČAK
br. 1:
Sa svake strane ulice žive de facto dve različite mendelovske vrste. Kao konj i magarac npr.
I samo pod prinudom (u eksperimentalnim uslovima,
komunizmu npr., logoru ili sl.) te dve vrste mogu stupiti u trajne seksualne
odnose. Problem je u tome što takvim ukrštanjem dobijeno potomstvo (kao mazga
npr.) nikada ne može biti ”plodno”.
[1] Teorema - opšta propozicija koja nije samo-evidentna već je potrebno dokazati je pomoću drugih, obično već opšte-prihvaćenih istina; lema - pomoćna teorema, dokazana propozicija koja se koristi kao sredstvo da se dođe
do većeg i značajnoijeg rezultata, npr.
onog koji treba biti dokazan u teoremi.
[2] v. metodsku jedinicu pod naslovom: Populacioni limbusi čovečanstva (tek treba da bude napisano; prim.aut.)
[3] v. metodsku jedinica pod naslovom Sumrak individualiteta u odeljku Uputstva. (tek treba da bude napisano; prim.aut.)
[4] Danas evropljani i Jenkiji imaju puna usta
multi-etničkog liberalizma i političke korektnosti ali nigde više rasizma nego
u Evropi i SAD. Oni su izmislili predgrađa u kojima nema “obojenih”, ”getoe” za
izbeglice, “škole za lokalno stanovništvo” daleko od bilo čega etničkog, ali
zato spremno kritikuju nesaradnju sa ”izbeglicama”. Saradnja za njih znači
zapošljavati ”izbeglice” kao najjeftiniju radnu snagu i jebati okolo i mlade
jebozovne Tajlanđanke, Vijetnamke, Somalijke. Ali kada dođe do pitanja braka
onda se priča menja. Samo hendikepirani i low class luzeri pristaju na takvre
brakove tako da su danas samo 5% od ukupnog stanovništva u Evropi i USA melezi.
Slično je i sa klasnim i ostalim razlikama koje su danas velikim delom su samo
nastavak etničkih razlika: luksuzni stanovi, vile, škole, univerziteti,
rukovodeci poslovi su samo za bele (v. P. Begala, 2002).
Нема коментара:
Постави коментар