Претражи овај блог

O čovekolikom čoveku i Jezovitoj dolini, deo I


                               Jedna antropološka dilema



Svi moji dosadašnji postovi imali su zajednički imenitelj, a to je relativnost. Što se toga tiče ni ovde neću izneveriti sebe. U postu O ulozi umetnosti pretvaranju majmuna u čoveka (razvijenoj u diskusiji sa S. Strajnićem) razmatra se pitanje specifičnosti ljudske prirode koje je u istoriji humanističke misli praćeno čitavim nizom pokušaja da se pruži egzaktna definicija čoveka. Među mnoštvom pokušaja dve definicije su, ipak, ostavile najdubljeg traga u socijalnoj teoriji, antropologiji i filozofiji, kao i u svakodnevnoj intuiciji: Social animal (zoon politikon) i Animal rationale (zoon logon ehon). Prateći sudbinu ove dve definicije kroz istoriju zapadno-evropske misli ali i kroz savremenu neuropsihologiju i neuropsihijatriju, može se prilično precizno napraviti mapa razvoja pogleda na čoveka, čovekovu prirodu i ono što savremenici smatraju normom čovekove ”čovekolikosti” [1].
Interasantno je da su i jedna i druga definicija postavljene u IV veku p.n.e. Obe definicije predložio je Aristotel. U Nikomahovoj etici (knj. IV) Aristotel tvrdi da je čovek biće koje se od životinje razlikuje svojom racionalnošću kao svojim intrinsičnim kvalitetom, tj. sposobnošću da u stvarnosti realizuje racionalno formulisane projekte[2]. S druge strane u Politici Aristotel postavlja drugu definiciju: ”Čovek je po prirodi socijalna životinja; Individua koja je asocijalna po prirodi je ili daleko ispod ili iznad onoga što smatramo čovekom. Društvo je ono što je važnije od individue. Svako ko ne može da vodi zajednički život ili je sebi samo-dovoljan, može da opstane u drštvu bez učestvovanja u njemu, ili je zver ili bog” (1253a 1-5; 1253a 25-29).
Obe ove definicije dominirale su filozofskim, teološkim i antropoloskim diskursom narednih više od 2000 godina. Hiljadama godina čak i pre Aristotela intuicija o social animal podržavana je religiskim i ideološkim sistemima starog, a zatim i srednjeg veka, sistemima čija je integrativna funkcija izvršila krucijelnu ulogu u nastanku i održanju civilizacije. Ali sa osvitom novovekovne nauke i Galilejem u XVI veku, sa fascincijom probojnsti novih znanja, a posebno matematike i fizike, definicija animal rationale dobija sve više i više argumenata, racionalnost postaje novi ideal, a inteligencija sredstvo otkrivanja najdubljih tajni univerzuma. U drugoj polovini XIX i prvoj polovini XX veka ideja omnopotentne racionalnosti dostiže vrhunac kada je snažno zaokupljala filozofsku misao i kolektivno nesvesno tadašnjeg Zapada: titanska ideja „natčoveka“ i problem slobodne volje sa svim protivrečnostima i paradoksima te herojske vizije, njenim uzletima i surovo otrežnjujućim konsekvencama u I i II svetskom ratu.
Danas, međutim, velika većina istraživanja savremene nauke ukazuje da je razlika između čoveka i životinje pre svega u stepenu razvoja već postojećih sposobnosti a da je neku emergentno novu sposobnost, karakterističnu isključivo za čoveka izuzetno teško pronaći[3] (Sci Am, 2018). Ali uprkos svemu, gornja dilema, racionalna vs socijalna funkcija, i dalje ostaje bez odgovora a jezovita dolina (uncanny valley) između njih kao da postaje sve dublja i šira.    
A kada je reč o dolinama, uzmimo kao primer Silcijumsku dolinu iz seminalnog članka Stiva Silbermana[4] The Geek Syndrome objavljenog 2013. u magazinu Wired. Ovaj sjajan esej nažalost nikada nije preveden na srpski jezik zbog čega će u narednim redovima biti kratko sumiran.

                            ---------------------

Godine 1943. dečji psihijatar Leo Kaner objavio je monografiju u kojoj je opisao slučaj zanimljivog  i čudnog ponašanja jedanaestoro dece u bolnici Džon Hopkins u Baltimoru. Godinu dana kasnije bečki pedijatar Hans Asperger – koji nikad nije čuo za Kanera – objavljuje članak u kome opisuje slično ponasanje četvoro dece. I Kaner i Asperger su dali ovom ponašanju isto ime – autizam (od gr. reči autos, sto znači ”sam”). 
I dok je Aspergerova klinika srušena u savezničkim bombardovanjima 1944, Kaner postaje poznat a njegov stav da je autizam varijanta dečije šizofrenije tokom narednih 40 godina dominira kliničkom teorijom i praksom kao deo kanona udžbeničke psihologije. Zaboravljeni Asperger umire 1980., a njegovi radovi ostaju nepoznati van nemačkog govornog područja sve do 1991. kada je njegov rad prvi put preveden na engleski jezik. Prvi put zvanična psihologija se upoznaje sa stavom da je autizam poremećaj koji se ”prostire od duboko psihički i mentalno retardirane osobe (...) do najsposobnije, visoko-inteligentne osobe sa lakom formom socijalnih poteskoća kao jedinim poremećajem” (citirano u S. Silberman, 2013). Ovaj stav, da autizam ustvari obuhvata čitav spektar poremećaja, od dubokih nesposobnosti na jednoj strani, pa do ekscentričnosti i ”uvrnitosti” na drugoj, zvanična USA i GB psihologija prihvatile su tek početkom 2000 a GB psiholog Lonra Wing visoko-funkcionalnom autizmu daje naziv ”Asperger sindrom”.
E sad. Po navodima Stiva Silbermana, nešto zloslutno i uznemirujuće događa se u Kaliforniji (SAD). U prvoj dekadi posle 2000., u Kaliforniji je zabeležen dramatičan porast broja dece sa dijagnozom autizma. I dok je u avgustu 1993 zabeležen je 4.911 slučaj, a za manje od devet godina, jula 2001, taj broj se utrostručio (15,441 slučaj). Sredinom XX veka vrlo redak poremećaj (1: 10 000 rođenih) početkom XXI veka se popeo na 20:10 000. Ako je tačna trenutna procena Centra za kontrolu i prevenciju bolesti u USA, da se jedno od 68 dece u Americi nalazi na spektrumu, autistični ljudi su jedna od najvećih manjinskih grupa na svetu.
Ono što je, međutim, u svemu najintrigantnije to je da ovaj sindrom ima tendenciju geografske distribucije: naime situacija je posebno dramatična u Santa Klari (Silicon Valley). Ovde autizam dobija dimenzije prave epidemije a ”svako ko tvrdi da je ova epidemija nastala zahvaljujući boljoj dijagnostici prosto drži glavu u pesku” kategoričan je Rick Rollens (bivši predsednik kalifornijskog senata i osnivač MIND-instituta)[5] I dok je do pre dvadeset godina u psihijatriji i kliničkoj teoriji preovlađivala enviromentalistička linija, kao npr. stav uglednog psihijatra Bruna Betelhajma[6] da je autizam uzrokovan roditeljskim zanemarivanjem dece (hipoteza ”frižider-majke”), a u javnosti kontroverzne tvrdnje da su živa i druge supstance iz vakcine ili čovekove zagađene sredine okidači genetskih mutacija, danas se gotovo svi istraživači slažu da u najvećem broju slučajeva genetska predispozicija igra ključnu ulogu u kreiranju neurološke osnove autizma. I sve dok se ova hipoteza ne pokaže pogrešnom – a sva je prilika da neće – podaci iz Silicijumske doline podstiču na nezaobilazna pitanja. I da li su odgovori na ta pitanja zaključani u DNA sekvencama koje su proizvele mozgove koji su ovu dolinu pretvorili u tehnološku elektranu čitavog sveta?!       
Notorno je poznato da mnogi od IT programera zaposlenih u vodećim gigantima elektronske industrije kao što su Intel, Adobe, Silicon Graphics, i dr. – koji na posao daolaze rano, odlaze kasno, satima udubljeni u programiranje – psihološki spadaju negde u domen Aspergerovog sindroma, zbog čega se ovaj ponekad naziva i ”inžinjerski poremećaj” (Kathryn Stewardt). Bill Gates je u štampi gotovo konstantno dijagnosticiran: njegov ravan i monoton glas, jednostrani fokus na tehnologiji, repetitivni pokreti, već i na prvi pogled indiciraju ASD. Premda još niko nije pokušao da ubedi mozgove iz Silicijumske doline da se testiraju na ASD ipak socijalne norme u Dolini polako evoluiraju da zadovolje potrebe zaposlenih koji su psihološki negde u visoko-funkcionalnom delu spektra. Neko može biti ”uvrnut” koliko hoće ali ako je njegov CV ”otporan na metke” niko neće ni primetiti da on već dve nedelje dolazi na posao u istoj košulji. Ova vrsta pogodnosti nije samo karakteristična za Silicijumsku dolinu. Univerzitetski holovi već decenijama puni su razumevanja za ”izlapele” profesore i asistente sa pocepanim patikama. Po mnogima, NASA je jedna od najsigurnijih utočišta tog tipa.
Tema koja se konstantno ponavlja u istoriji autizma, od Kanera i Aspergera do danas, jeste fasciniranost visoko-organizovanim sistemima, kompleksnim mašinama, činjenicama i informacijama. Još 1944. Asperger je pisao o autističnom dečaku koji je pronašao grešku u proračunima Isaka Njutna, i drugom koji je krao novac od roditelja da bi kupovao hemikalije za hemijske eksperimente. Danas, autistična fascinacija tehnologijom, uređenim sistemima i subverzivnom kreativnošću obiluje raznoraznim proizvodima. Danas postoji malo zajedljivi termin koji su ”Aspiji” (od Asperger) smislili za ostatak sveta: ”neuro-tipični”.
Silicijumska dolina je samo-selektovana socijalna enklava u koju su pasionirani i inteligentni ljudi iz čitavog sveta migrirali sa namerom da inteligentne mašine učine još inteligentnijim. Po mnogima (Tony Atwood) kompjuteri i elektronska tehnologija su idealni interes za osobe sa Aspergerovim sindromom: logični su, konzistentni, i nisu skloni promenama raspoloženja. Odiranje od rada na kompjuterskim programima i ronjenje u neprozirnim dubinama megabajta zahteva posebnu posvećenost i poseban um.
Skrivena cena ovakvih enklava, međutim, vreba iz skoro svih genetskih studija autizma u poslednjih 10 godina: DNA sekvenca odgovorna za autizam ne prenosi se na potomstvo samo sa osobe sa manifestovanim autizmom već takođe i sa onik koji pokazuju samo neke odlike autističnog ponašanja. Genetičari to nazivaju ”širokim fenotipom autuzma”. Što će reći da geni odgovorni za posebnu nadarenost kod lako autističnih osoba – isti oni koji su te osobe učinili vizionarima i kreatorima naše tehnološke budućnosti – su isti oni geni koji će se preneti na sledeću generaciju sa neizvesnim konsekvencama.
Kao logičko objašnjenje za ovu eksploziju dijagnosticiranih u tehnološkim enklavama kao što su Silicijumska dolina, Route 128 pored Bostona, ili severozapadni kvadrant Ročestera (IBM congregate; Minnesota), hipoteza asortativnog parenja[7] nameće se sama po sebi. U bliskoj prošlosti osobe sa težim autuzmom uglavnom su život provodili u institucijama za negu dok su one sa lakšim, uglavnom samotnjaci, uglavnom su bili bez deca, tako da činjenica o genetskom nasleđivanju nije nikoga mnogo uznemiravala. Danas, međutim, sve je više enklava visoke tehnologije kao što je Silicijumska dolina, sa bratskim asocijacijama usamljenika. A takođe sve je više žena koje se pridružuju ovim enklavama, i ako si ”uvrnuti zaluđenik” koji živi u visoko-funkcionalnom delu spektra, šanse da sretneš nekoga ko deli sličnu fascinaciju nesrazmerno se uvećavaju. ”Brak funkcioniše najboje kada se uzmu dve osobe sa sličnom dijagnozom (...) Oni su zajedno jer njihovi intelekti rade na istim talasnim dužinama” (Temple Grandin).
Štaviše, u poslednjih 10 godina čudaci sve više postaju privlačni a ”zaluđenost” se često povezuje sa finansijskim uspehom. I dok bi u ranijim vekovima obično postajali monasi ili ostajali zatvoreni u socijalne ustanove, danas su neretko uspešni brokeri, programeri, direktori IT firmi (Bryna Siegel, The World of the Autistic Child).
Za klinike i škole u Dolini nije nikakva novost da su roditelji autistične dece inženjeri i programeri koji i sami pokazuju znake autizma. Microsoft je postala prva korporaciju u SAD koja svojim zaposlenima obezbeđuje osiguranje koje pokriva troškove oko treninga njihove autistične dece. Danas, Dolina je jedino mesto na svetu koje ima kritičnu masu superkompjuterskih resursa, bio-informatičkih eksperata, genomskog praktičnog znanja i farmaceutskih kapaciteta da istraživanje autizma uvede u sledeću fazu. Ironično, konačno ”hak” programera u Dolini može lako da postane ”krek” upravo onog genetskog koda koji ih je i učinio sposobnim da rede to što rade.
Ono što je fascinirajuće u svemu tome (Dan Geschwind, direktor neurogenetske laboratorije na UCLA; University of California, Los Angeles) je to što autizam sugerira o samoj suštini ljudske racionalnosti: određene vrste postignuća ne zahtevaju samo različiti način razmišljanja već različitu vrstu mozgova. ”Autizam zadire u fundamentalna pitanja kako mi shvatamo talente i invaliditet. Obrnuta strana disleksije (npr.) znači pojačanu sposobnost u matematici i arhitekturi. Možda je to samo jedan od aspekata asortativnog parenja na mestima kao što je Silicijumska Dolina. Za roditelje koji nose samo nekoliko od ovih gena to je dobra stvar. Za njihovu decu, koja nose isuviše, vrlo je loša.”
Za Brynu Sigel (osnivač i direktor ACNC - Autizm Center Northern California) pitanje je uopšte da li ”lek” za autizam uopšte i može biti pronađen: ”Genetika autizma može da se lako pokaže da je ništa manje jednostavna nego li otkriti genetiku personalnosti. Ono do čega ćemo na kraju da dođemo može lako da bude nešto u stilu: ’Gospođo Smit, ovo je vaš genetski test. Šanse su 1 prema 10 da dobijete autičtično dete ili novog Bill Gates-a. Da li želite abortus?”  
Za neurologa i genetičara dr Kirk C. Wilhelmsena sa UCSF (University of California, San Francisco) ova pitanja zadiru u samu suštinu problema koji autizam stavlja pred današnje društvo. Po njegovom mišljenju, može lako da se ispostavi da su autistični ljudi zaista genetski različiti ljudi od onih koje nazivamo neuro-tipičnim, i upravo ta razlika je ono što ih čini izuzetnim i vrednim u konstantnoj evoluciji čovečanstva: ”Ako bi eliminisali takve gene kao što su oni za autizam, mislim da bi to bilo katastrofalno. Najzdravije stanje genetskog fonda jeste maksimum različitosti onih stvari koje mogu biti korisne”. Jedan od prvih ljudi koji je shvatio značaj ove poruke bio je sam Asperger, koji je još 1944 pisao: ”Izgleda da je za uspeh u umetnosti i nauci jedna doza autizma suštinska”.

                       ---------------------------

Stavimo ovu priču o zloslutnim događajima u Silicijumskoj dolini i savremenoj neuropsihiologiji u istorijsku perspektivu i antropološki kontekst, i vratimo se Aristotelovim definicijama s početka. Inicijalna dilema implicirana pitanjem o ”čovekoilikosti” i tome šta to znači biti ”više” ili ”manje” čovek, grana se u dilemu alternativa u zavisnosti od definicije: više ili manje socijalan, više ili manje racionalan. Prateći na početku skicirani istorijski okvir postavlja se pitanje je da li u jezovitoj dolini definicija social animal sve više ustupa mesto definiciji animal rationale, u kojoj se opet ono animal povlači pred onim rationale?
Teško je predvideti buduće tokove čovekove evolucije (test-pitanje bi tu trebalo da bude šta danas, i šta će sutra, čoveku, odn. čovečanstvu, obezbediti evolutivnu prednost?) ali je lako predvideti, kao što kaže K.C.Wilhelmsen, da bi odstranjenje gena neuro-atipičnosti za ljudski rod predstavljao katastrofu, kao i obrnuto. Za neuro-atipični animal rationale verovatno je još uvek teško živeti u svetu neuro-tipičnosti kreiranom po meri social animal, punom iracionalnosti, arbitrarnosti, nepredvidljivosti, nerazumljivih akcija i motivacija. U svetu koji nije napravljen za njih, ali svetu u kome da nije bilo njih ljudi bi ”i dalje sedeli i socijalizovali se pored vatre” (Temple Grandin).[8]
I samo za trenutak da promenimo perspektivu: po neuro-atipičnim standardima neuro-tipični ljudski mozak je lako poremetiti: nedovoljno je fokusiran, pati od manjka pažnje usmerene na detalje i opsesivno društven. U široj slici ova opsesija socijalnim priznanjem predstavlja onaj duboki osnov ljudske tipičnosti i meta-etike neuro-tipičnih vrlina ali i slabosti: konformizam, oportunizam, zavist, sujeta, gramzivost, laž, licemerje, konzumerizam, nisu proizvod racionalno vođenih motiva već motiva vođenih nagonom za socijalnim priznanjem i zadovoljavanjem društvenih normi i konvencija. U toj slici racionalnost je samo praktična racionalnost, ili sredstvo da se maksimizuje zadovoljenje želja koje ne postavlja razum već nagon za opstankom u socijalnoj sredini projektovanoj za neuro-tipičnog ”čovekolikog”. Na drugoj strani je racionalnost čija je svrha u normama i protokolima za dolaženje do zasnovanih i istinitih uverenja o činjenicama stvarnosti, nagon za opstankom u informativnoj i digitalnoj sredini – sve osim toga je sporedno. Danas smo sve bliže civilizacijskoj dilemi: racionalno-analogna funkcija vs racionalno-digitalna funkcija[9]. U trci za istinom i činjenicama stvarnosti emocije su u ostavljene po strani, empatija, socijalna verbalna i neverbalna komunikacija, nagoni socijalne prirode, sve ono što danas čini 80% neuro-tipičnosti.
U toj slici dilema distopija vs utopija samo je projekcija dnevnih i ličnih sklonosti. Budućnost ne poznaje ni jedno ni drugo: pitanje je samo koja funkcija obavlja evolutivni zadatak. Na planeti naseljenoj stanovnicima opsednutim racionalnošču, istinom i činjenicama, normativi i standardi razlikuju se od planate naseljene stanovništvom opsednutim socijalnim priznanjem, komformizmom i konzumerizmom. Mera ”normalnosti” a samim timi i ”čovekolikosti”, kao i mera jezovitosti dolina koje ih dele, zavisi samo od toga sa koje planete, ili preciznije, sa koje se tačke istorijskog razvoja se gleda. A ako su neuro-atipični ”čovekoliki” spremni da stvore civilizaciju sposobniju za opstanak u univerzumu od neuro-tipičnih ”čovekolikih” onda se gornja dilema svodi na nostalgiju gubitnika. Na kraju ako emotivni, nagonski, socijalni deo preuzmu institucije, i ako emocije/nagoni nestanu, to će se dogoditi zato što nikome više neće ni trebati, tj. njihova funkcija će biti zamenjena funkcijama korisnijim za opstanak. Možda je animal racionale onaj ”čovekoliki” koji dolazi – i za koga smiso života nije prosto u nagonskom življenju – ljudskiji od samih ljudi. Ili, da parafraziram samog sebe: Niče je odavno konstatovao - Čovek ne sme da ostane ćorsokak evolucije. Treba da bude zamenjen Nadčovekom. Poželimo dobrodošlicu Nadčoveku – pa makar iz ove perspektive on izgledao i kao neuro-atipični ”čovekoliki čovek” – kao što roditelji u Silicijumskoj dolini dobrodošlicom dočekuje svoje dete ma kako ono izgledalo.
 A do tada, Silberman, čini se, pruža najbolji putokaz: ”Dok plovimo u neizvesnu budućnost, potrebno je da svaki oblik ljudske inteligencije na planeti zajednički radi da bismo se odoleli izazovima sa kojima se ova civilizacija suočava danas i sa kojima će se suočti sutra. Ili kao što kaže Templ Grandin ’ne možemo priuštiti da protraćimo ni jedan jedini mozak.’” (Silberman, ibid)


[1]   U komentaru posta Ogled o političkoj korektnosti (sept. 2019), anticipirajući jedan mogući scenario budućeg ljudskog društva S. Strajnić pominje ”čovekolike ljude”. Bez jasnog objašnjenja šta se tačno podrazumeva pod ovim terminom osim da je “čovekoliki čovek” po Strajnićevim rečima “dehumanizovani čovek” ili čovek bez “nagonskih i emotivnih funkcija”, sa eksplicitnim značenjem erzac-čovek. Ali da bi znali šta je dehumanizovani čovek moramo pre svega znati šta je humani čovek. Na moj odgovor i zahtev za definisanjem i uvažavanjem “čovekolikih” očekivani odgovor nikada nije stigao čime je i uskraćena mogućnost da se otvori diskusija. To je velika tema i zato ću u ovom postu pokušati da ispravim propušteno započinjući sa nekoliko uopštenih opaski na tu temu.
[2]   Diskusiju o tome šta je racionalnost, kao i o razlici između teoretske i praktične recionalnosti ovde namerno ostavljam po strani
[3]   v. Mart 2019: Uloga umetnosti u transformaciji majmuna u čoveka
[4]   Jedan od danas vodećih aktivista i glasnogovornika iz oblasti autizma, autor visoko priznate i nagrađivane knjige Neurotribes: The Legacy of Autism and The Future of Neurodiversity (2015).
[5]   Citirano u S.Silberman (2013; orig 2001)
[6]   Bruno Betelhajm je svoju teoriju razvio u knjizi Prazna tvrđava (1967). U knjizi Kreacija dr B.(1997) psiholog Richard.Pollak razotkriva Betelhajma kao brilijantnog prevaranta koji je falsifikovao i preuveličavao svoje uspehe u tretiranju autizma. 
[7]   v. Septembar 2018: Teze i paradoksi 2 i 3. 
[8]  Sledeći ovu intuiciju američke profesorke Templ Grandin u jednom svom govoru S.Silberman kaže: “Prema svemu što znamo prvo oružje na Zemlji najverovatnije je napravio neki usamljenik koji je sedeo negde u dubini pećine i danima odlamao komadiće kamenja da bi dobio najoštriji vrh koplja, dok su njegova neuro-tipična sabraća vreme provodila u ugodnom razgovoru sedeći oko vatre. Verovatno su i mnoga nerazumljiva znanja logike, matematike, muzike i mitske priče prenošena od fenotipa do fenotipa zajedno sa DNA sposobnim da kreira mozgove koji su tačno znali šta da urade sa tim čudnim i nerazumljivim kreacijama.“ (ibid)
[9]  Zagovarajući Kritičku teoriju opstanka (vidi postove......) tvrdio sam da se odbirni evolutivni pritisak sa prirodne sredine pomerio na socijalnu sredinu. Ali i ovog puta teorija kasni za praksom. Danas se odbirna sredina već punom parom premešta prema virtualnoj odbirnoj sredini a socijalna funkcionalnost ka digitalnoj funkcionalnosti.

Ogled o političkoj korektnosti: II deo

 
Jedna redukcija
            
A politička korektnost koja danas bojažljivo gazi utabanim stazama političke podobnosti poznate nam iz političke prakse bivših komunističkih, fašističkih i nacističkih sistema već sutra može da se pretvori u samo malo bolju verziju istih, ovog puta upakovanih u celofan građanskog liberalizma i novoproklamovanog humanizma u zaštiti svih, a naročito onih koji treba da budu ISKORIŠĆENI. I to sa što manje talasanja. Danas su to žene, životinje i deca, hendikepirani, izbeglice i obojeni, a sutra će biti mašine, roboti, sajborzi i droidi. Ali, kao što to obično biva, neće proći dugo vremena pre nego što se KOREKTNOST, inače za sada zavisna samo od konteksta, transformiše u kontekstno nezavisnu PODOBNOST, podobnost u univerzalizujuću PRAVOVERNOST, a demokratski motivisani principi, zahvaćeni kratkovidošću populističke histerije, postanu faktički principi totalitarizma i budu redukovani na apsurd.
Kako to?
Dakle Počnimo od početka a završimo na kraju.
Pretpostavimo da je proces ustanovljavanja potpune političke korektnosti već završen, doveden do kraja, prihvaćen i ozakonjen, ustavom zagarantovan kao zvanični pravni i izvršni, moralni, ideološki dokument ugrađen u sve ustave civilizovanog sveta bez izuzetka. A to znači sledeće:

1.      Filmovi u kojima NEMA bar jedne osobe koja je ‘obojena’ tj. ne-bele osobe, izbeglice, mumije, propalice, trans-, auto-, homo-, bi-, ili tri-seksualca, lezbejke, travestita, šarenog para, bar jednog kljosavca, musavca ili neke druge psiho-fizičke razlike koja se može smatrati manjinskom ili alternativnom u bilo kom smislu, mora biti ZABRANJEN za decu i omladinu, a takve filmove age-rate mora da tretira isključivo kao kao filmove za odrasle ako ne i potpuno CENZURIŠE.

2.   Klasična literaturа mora biti revidirana a veliki deo čak ZABRANJEN. Šekspir, Servantes, Dostojevski, Sartr, Molijer, Taso, Eshil i svi ostali preživeli fosili svetske literature bi morali da se suoče sa sudbinom poznatom kao FARENHAJT 357 ili bar da budu ponovo napisani ali ovog puta u politički korektnom maniru. Ovu sudbino bi možda mogla da izbegnu retka dela kao Šekspirov Otelo, Bokačov Dekameron te na kraju delovi Homerove Ilijade i Euripidove Lizistrate. Prvi zbog crnog protagoniste, drugi zbog mnoštva lepih primera “svećarstva”, bračnih prevara, skotološtva i sl. seksualnih raznolikosti, treći zbog šarenog prijateljstva između dva najbolja “druga” Ahila i Patrokla, a četvrti zbog manipulacija seksom od strane Lizistrate i njenih “prijateljica”.

3.        Da bi dokazali svoju PODOBNOST svi građani po građanskoj i patriotskoj dužnosti u obavezi su da budu uključeni u neku vrstu politički korektne i raznolike rodne, genske, genetske tj. etničke, psihopatološke ili seksualne transakcije a svaki kompromis sa istim implicira mogućnost gubljenja građanskih prava. To je naravno momenat kada spada obrazina preživelog liberalno-demokratskog principa ’slaganja o neslaganju’ (agree to disagree) i otkriva se onaj pravi ali skriveni princip socijalnog kredibiliteta izraženog maksimom ‘neslaganja o neslaganju’ (disagree to disagree).

4.     Populistička retorika liberlno-demokratskih načela političke korektnosti i poštovanja različitost izražena maksimom “slaganja o neslaganju” - pokazuje se kao izrazito SELEKTIVNA i NEKONZISTENTNA. Tvrdnja da je određeni standardi JESU politički korekti a drugi NISU indicira da ipak nisu SVE razlike podjednako dobrodošle i priznate, već da postoje razlike koje JESU dobrodošle i prihvatljive i one sa koje to NISU. Jedna od danas uobičajenih indikacija ove nekonzistentnosti eksplicirana je principom poznatim pod nazivom „pozitivna diskriminacija“[1]. To će reći da demokratski principi SELEKTIVNO obuhvataju NE SVE već samo NEKE manjinske različitost, posebno ne one koje nisu u saglasnosti sa projektovanim standardima političkog sistema: npr. elitizam, aristokratizam, lokalizam, separatizam, šovinizam, fundamentalizam, nacionalizam, marksizam, socijalizam, komunizam i sl. Dakle za sve pomenute ”IZME” demokratska, liberalna, post-modernistička i post-strukturalistička demagoška maksima o “slaganja o neslaganju’ ne samo da uistinu predstavlja princip isključivanja, iztažen maksimom ‘neslaganja o slaganju’, već se proklamovanjem neizrečene obaveze o “ispravljanju pogrešnjih političkih stavova” pretvara u ekskluzivni princip totalitarizma i ideološkog nasilja koji izražava politička maksima “neslaganja o neslaganju’.
   
5.     Politički zahtev za opštim prihvatanjem i uključenjem (inclusion) svih politički prihvatljivih razlika nužno vodi ka stapanju, utapanju, staroj doktrini melting pot-a, asimilaciji i istosti (S. Strajnić), tj. NESTANKU istih onih razlika i različitosti koje – kako je prvobitno glasio argument – treba da budu poštovane i OČUVANE. I što smo pre svi zajedno pre uključeni u neku vrstu politički korektne raznolikosti tim pre će sve te RAZLIKE koje treba da budu „očuvane“ NUŽNO NESTATI što je samo po sebi ili PARADOKS ili LICEMERJE! Odatle se opet može zaključiti da su su kreatori nove korektnosti, dakle, ili GLUPI ili NEMORALNI tj. ZLI. Budući, međutim, da je ekstremno teško poverovati u to da su glupi rešenje ove slagalice je vrlo jednostavno. I ubrzo svi ćemo se probuditi u loncu TOTALITARNOG EGALITARIZMA i PSEUDO-KOMUNIZMA, sive mase čovečanstva bez ikakvih etničkih, ideoloskih, političkih, razlika, uključujuči i seksualne.

6.         Drugim rečima politička korektnost se završava asimilacijom i brisanjem svih razlika tako da oni koji prežive ne mogu a da ne budu jednaki. Jer sve razlike, uključujući ideološke, estetske, etičke, etničke i polne, kreiraju tenzije. A tenzije, jasno, ometaju proizvodnju i smanjuju produktivnost. Zaključak ovog silogizma je, dakle, da sve razlike – uključujući etničke i polne ometaju proizvodnju i smanjuju produktivnost. Zbog toga je jasno da u visoko-efikasnom društvu, u kome svi moraju biti visoko-produktivni robovi-radnici ne sme biti nikakvih razlika, pa ni etničkih i polnih tj. rodnih. Izuzetaka nesme biti pa ček ni kada je u pitanju roditeljstvo, koje od politički nekorektnog, individualnog roditeljstva, mora prersati u politički korektno, grupno roditeljstvo[2].

7.        Uopšteno rečeno, tezi o “rodnim razlikama” nedostaje velika premisa, naime dokazani stav da su razlike među ženkama i mužjacima ISKLJUČIVO SEMANTIČKE a ne BIOLOŠKE razlike, kao što je to npr. slučaj sa magnetnim, geografskim, nebeskim polovima i sl. To drugim rečima znači da su te RAZLIKE isključivo proizvod društva i kulture tj. socijalne sredine, dakle akcidentalne (slučajne) a ne fundamentalne razlike. Ovaj stav ima nekoliko implikacije: 

a.     U političkom kontekstu primerena je upotreba termina  “RODNA razlika” koja ukazuje samo na semantičku razliku a ne “POLNA razlika” koja ukazuje na prirodnu razliku. 
b.      Naturalizacija semantike: ohrabrivanje istraživanja kojima je svrha da pokažu i dokažu da polne razlike ustvari NEMA i da je ona samo epifenomen socijalnih razlika. 
c.      Sledi da će te iste razlike biti anulirane intervencijama u socijalnoj sredini a ne intervencijama na samoj prirodi jer su prirodne razlike samo posledice socijalnih. 
   
     Bez obzira da li se radi o zameni teza (a), naturalizovanoj semantici (b), ili manipulaciji nedokazanim hipotezama (c), administrativni intervencionizam nastavlja da insistira ideološkom nasilju što je: Ili (1) bacanje para (npr. reklamna kampanja za igračke u staračkim domovima), ili (2) smišljeno ukidanje svih bioloških razlika, tenzija ali i pozitivnog naboja (charge) među ljudima. Premda to u sledećem koraku zaista vodi povećanju produktivnosti i manipulativnosti, u krajnjem koraku vodi u zajednici sterilnih mrava ili pčela gde su samo jedinke određene za formiranje novih kolonija seksualno sposobne. I konačno tu se pokazuje pravi cilj i svrha političke korektnosti kao najefikasnijeg načina svođenja NEKADA PONOSNOG ČOVEČANSTVA na BESPOLNO društvo pčela i mrava: društvo bespolnih pčela-radilica i bespolnih mrava-radnika[3].

8.        U cilju stvaranja ekonomičnijeg, efikasnijeg, bezbednijeg i predvidljivijeg čovečanstva skiciranog u tački (7) ideološka mantra političke korektnosti otkriva svoj totalitarni karakter. Naime u bliskoj budućnosti ona, kao osnovna ideologija, vrlo brzo smeniti sve druge građanske ideologije obuhvatajući sve domene (totalitet) svakodnevnog života: politički stav, životni stil, pogled na svet, religiju, ishranu, psihologiju, običaje. Svaka od ovih tačaka ima dalekosežne posledice i mogla bi se analizirati u sitna creva, a kao primer neka posluži samo jedna: ishrana.
       Ma koliko trivijalno izgledalo, ishrana se u ovom kontekstu pokazuje od krucijelnog značaja. U zajednici pčela/mrava odluka da li će mlada pčela/mrav postati radilica/radnik, ratnik ili matica zavisi samo od jednog elementa: ishrane. U zajednici ekonomičnih, efikasnih, bezbednih, predvidljivih ljudi, nema razloga da bude drugačije. Politički korektna ishrana mora pre svega da bude ekonomična, masovna, ekološki bezbedna, nisko kalorična i hormonski neutralna: vegetarijanska, anemična, sintetička i bezukusna[4]. U tom smislu danas se masovno ohrabruju istraživanja koja potđuju zadatu tezu a obeshrabruju ona koja je opovrgavaju. Ne treba biti Fon Braun da bi se sagledala budućnost ovog projekta. Dovoljno je otići u Aziju (Indiju, Indo-Kinu i Kinu) i shvatiti kako stvari stoje: u vedskoj Indiji meso je najstrožom religijskom zabranom bilo zabranjeno svim kastama (a bilo ih je oko 2000) IZUZIMAJUĆI kastu Bramana (sveštenika) i Kšatrija (ratnika), što je niže kaste efikasno držalo u pokornosti a sistemu obezbeđivalo stabilnost jer je fluktuacija među kastama bila nemoguća, bar za 24 000 g. koliko traje ciklus od četiri juge.  Slično je i sa Indo-Kinom i Kinom u kojima je ogromna većina stanovništva (seljaka) hranjena nisko-kaloričnim i jeftinim pirinčem bila osuđena na večni rad na pirinčanim poljima i efikasno kontrolisana od strane vojske kojoj je meso bilo dostupno. Monstruoznija od svakog totalitarizma, ova društva u kojima ljudi čak nisu ni bili svesni da su uniženi i obespravljeni jer su društveni poredak smatrali prirodnim nastavkom kosmičkog poretka, najviše su se približila idealu politički korektnog društva, naime društvu pčela i mrava.

9.        Možda zaključci tačke (8) mogu izgledati preuranjeno ali u vezi sa značajem promene nutricionih navika i ishrane u savremenoj civilizaciji stoje i druge, na prvi pogled neuočljive, ali nesagledive, političke konsekvence. A evo i kako: svima je dobro poznato da se u Kini jede štapićima od drveta, u Indo-Kini i Indiji drvenim ili keramičkim kašikama, ređe viljuškama. Pogodan za vegetarijansku i kuvanu hranu ovaj pribor za jelo je krajnje neupotrebljiv za sečenje mesa za koje su potrebni OŠTRI, METALNI noževi. Ali noževi su nepotrebni na azijskim stolovima i domaćinstvima, štaviše tradicionalno ZABRANJENI. Pitanje „zašto?“ samo je retorićko. Nož, ma kakav bio, je oružije dostupno samo vojsci i kasti vladara, a ne proizvođačima. I tako, sa noževima izgnano je i ORUŽJE, a sa izgnanstvom oružja, ma kakvo ono bilo, onemogućena je prva i najmoćnija poluga nastanka DEMOKRATIJE. Naime, nije slučajno da su se začeci demokratije prvi put javili u VOJNIČKOM gradu-državi, Likurgovoj Sparti, u kojoj su svi građani istovremeno bili i naoružani vojnici (hopliti) spremni da u svakom momentu ustanu u odbranu svoje države ali i svojih ličnih prava. Prva prava demokratija, iz doba Periklove Atine, donešena je na vrhovima kopalja i mačeva u Grčko-persijskim ratovima: običnim građanima, seljacima i zanatlijama, koji su rame uz rame sa aristokratijom branili svoju zemlju niko više nije mogao uzeti oružije ili uskratiti pravo.
            I zato, uveren sam da se sledeća propozicija, bez MESA – nema ORUŽJA, a bez oružija – nema DEMOKRATIJE[5], može se smatrati aksiomatskom.   
      
10.    Promena paradigme: Ljudi neće biti više u stanju da se svađaju, uvrede, povrede, prebiju bilo koga, da ubiju, povedu rat ili krenu u „individualnu akciju“ ni za šta niti za bilo koga; ”negativne” misli će biti iskorenjene a ”pozitivne” misli će biti politički ideološki kontrolisane i okrenute korisnim i konstruktivnim stvarima: PROIZVODNjI i PLAĆANJU POREZA! I samo tome kako povećati proizvodnju i plaćanje poreza. I opet, ne treba biti ni Ajnštajn da bi se shvatilo da se prvenstveni cilj globalističke političke korektnosti svodi na svetsku pijacu gde se svačija prava cene podjednako, posebno ako mogu da obezbede jeftinu radnu snagu, nove poreske obveznike i KONZUMENTE KORPORATIVNE REALNOSTI. I tako, globalna pijaca još jednom se svodi na napor bazičnog melting pota EUGENETIKE i EPIGENETIKE a ovaj opet na usmeravanje genetskog bremena i njegovo povećanje (v. Ogled o genetskom bremenu).

11.     Ali, na želost distopista i radost utopista, politika i ideologija - kao i obično - samo su oruđa ekonomije, a ne obrnuto. Slično stoje stvari i sa moralnim, ideološkim i političkim standardima koji su uglavnom konsekvenca ekonomije. Naravno, uvek će biti neo-hegelijanaca i idealista (Dž. Piterson npr.) koji veruju da su levičari i neo-marksisti tvorci nove fašističke ideologije političke korektnosti a ne neo-konzervativci i pseudo-marksisti kojima je amalgamizirano čovečanstvo bez etničkih, polnih, rasnih, političkih, ideoloških i ostalih razlika najbolji način održanja i širenja KORPORATIVNOG TOTALITARIZMA skrivenog u vidu EGALITARIZMA i NEO-KOMUNIZMA. To će reči da dok god postoji ekonomija koja podržava određene pravne, političke, moralne i ideološke norme nema potrebe niti uslova da te norme budu promenjene. Danas mi možemo npr. da bacamo mašine, brutalno ih recikliramo i ponašamo se prema njima kao običnoj gvožđuriji. Ali postanu li samo roboti, sajborzi i droidi osnovna radna i proizvodna snaga politička korektnost će se proširiti i na njih, a korektnost prema obojenima, ženama, gejacima i psima će završiti na đubretu istorije, jedinom đubretu na kome ne postoji reciklaža[6]. Pitanje da li će roboti otvoriti čovečanstvu vrata utopijskog blagostanja i samorealizacije (v. S. Strajnić, Dnevnik muzičkog eklektika 22; 2018) ili će zauvek penzionisati čitav ljudski rod ostaje otvoreno[7].


[1]   Paradoksalno, u bogatim zemljama i zemljama sa više sloboda rodna razlika u izboru zanimanja je veća dok je u siromašnijim manja (Sci. American, 2016). U Africi žene biraju poslove koji su potrebni, a ne one koje one lično žele. Drugim rečima više slobode znači veće razlike a ne obrnuto.
[2]  Ovom zanimljivom pitanju S. Strajnić je posvetio nekoliko ilustrativnih redova u prvom komentaru posta Žene sa Severa ili o relativnosti konzervativizma (v.)  
[3]  I naravno to je moment kada je demokratski princip ‘slaganja o neslaganju’ već odavno zaboravljen i zamenjen robusnijim principom ‘neslaganja o neslaganju’ te njegovim ideološkim manifestacijama u egalitarizmu, unitarizmu, fašizmu i populizmu otkrivajući dubinsku totalitarnu prirodu i ideologiju političke korektnosti. Ili što reče neko, PK je samo malo manje od fašizma upakovang u lepe manire.
[4]  Hrana neće imati ukus već će se ukus dobijati direktnom stimulacijom centara u mozgu: čovek će jesti papir verujući da jede šniclu. U bliskoj budućnosti će se ljudi u jednom momentu možda čak okrenuti alternativnim izvorima proteina, larvama crvima, i meduzama, ali kada se shvati da su insekti mnogo značajniji za eko-sistem nego li krave i svinje brzo će se okrenuti sintetičkoj prehrani. By the way, pre neki dan sam kupio prvi politički korektan sladoled: baziran na pirinčanom mleku, veštački zaslađen i veštačkog ukusa.
[5]  Zakon o nošenju i posedovanja oružja u SAD, na kome insistiraju Republikanci, često je i paradoksalno na udaru Demokrata. U toj diskusiji najčešće navođeni argumenti se odnose na svrhovitost posedovanja oružija, njegovu zloupotrebu i incidente, premda je jedini suštinski argument demokratsko pravo i zalog demokratiji. 
[6]  Niče je jednom primetio: ”Istorija ima tendenciju da se ponavlja: jednom kao tragedija a drugi put kao farsa“. 
[7]  Što se mene lično tiče, smatram da bi trebali imati poverenje u robote isto onoliko koliko loš roditelj treba da ima poverenja u svoju dobro odgojenu decu.

Jesenjin i duh

  Jesenjin i duh                   Jedna od naj trivijalnih istina je to da čovek obično više ceni i voli sopstvenu kolibu nego ...