Prilog tezi o ulozi umetnosti u nastanku Čoveka
Nedavno sam, sređujući knjige
i papire, naišao na interesantne zabešleske sa predavanja, danas verovatno najperspektivnijeg nemačkog filozofa mlađe generacije, Markusa
Gabrijela. U prolećnom semestru 2012, na filozofskom otseku univerziteta u
Aarhusu, Gabrijel je kao gostujući predavač održao seriju predavanja i
laboratorija posvećenih jednoj od centralnih figura nemačkog klasičnog
idealizma, Šelingu, sa posebnim osvrtom na Šelingova Filozofska istrazivanja o sustini ljudske slobode.
Krucijelna reč ’sloboda’ iz naslova Šelingovih
istraživanja ne odnosi se samo na čovekovu slobodu, već je shvaćena mnogo šire, naime
kao mogućnost zasnivanja čitave jedne ontologije. U Gabrijelovoj interpretaciji
jedna od osnovnih karakteristika tako shvaćene slobode, ključ je Šelingove tzv.
’pozitivne filozofije’ i uvođenja suštinskog pitanja perspektive vremena, prepoznavanjem
onog vremena u kome sve što danas postoji
još nije postojalo i tek je trebalo da nastane.
Gabrijelov Šeling
I dok je Hegel objašnjavao stvarnost otkrivanjem jednog
po jednog sloja realiteta, vraćanjem nazad u vreme, a zatim opisivao taj
realitet rekonstruišući njegovu istoriju kao istoriju dijalektičkog samorazvoja
(ovaj metod su kasnije nasledili i klasici marksizma), Šeling je pokušao da
objasni realitet vraćanjem u vreme kada taj realitet još nije ni postojao, i kada
je ’sadašnjost’ postojanja bila samo stvar budućnosti i puke potencijalnosti. To uslovno
rečeno ’vreme pre vremena’ Šeling je nazvao ’pred-misećim’ vremenom, tj.
vremenom do koga misao ustvari i ne može da dopre (danas to nazivamo singularnošću).
A da bi od puke ’pred-misleće’ još-ne-stvarnosti nastala stvarnost bilo je
potrebno, po Šelingu, da se dogodi katastrofa. Prekid. Raskid. Raskid sa prirodnim i
logičkim zakonima, tranzicija od kontinuuma kauzaliteta i nužnosti determinizma
ka ontološkom novumu, slučajni pokret
kao izuzetak iz prirodnog toka događaja, pokret od jednog ka drugom sloju postojanja
van ikakvog fizičkog konteksta, tj. bez uključivanja uobičajenog nomološkog
lanca uzročnosti. Tranzicija ka nečem sasvim neočekivanom, u čemu se, uostalom,
i sastoji suština šelingovski shvaćene Slobode.
E sad.
Kako je to povezano sa Strajnić-Aceton tezom o ulozi
umetnosti u nastanku čoveka?
Uopšte umetnoću?
Ili da postavim to pitanje
na Šelingov način, tj. u obliku misonog eksperimenta:
Mona Liza u
starom Rimu
Pretpostavimo
da živimo u doba Antičkog Rima, da ništa ne znamo o budućoj istoriji sveta ali da
imamo sva znanja o fizici, matematici i prirodnim naukama koja imamo i danas (pa
čak možda i QM). Pitanje je kako je, i da li je uopšte moguće pretpostaviti da će u budućnosti
nastati dela kao sto su Mona Liza, Sikstinska kapela i Gernika? Da li bilo koji
prirodni zakon ili matematička teorema može da dokaže, objasni ili bar dozvoli
da ta dela treba da nastanu, ili da će jednom zaista da nastanu, kao što mogu
da dokažu najkomplikovanije teoreme, objasne, predvide i izračunaju fantastične
pojave u univerzumu, mikro- i makro-procese u prirodi? Ako ništa drugo bar da pokažu
da je je verovatnije da će jednog dana da postoje umesto da ne postoje?
Krene li se putem Lajbnicovog čuvenog principa dovoljnog razloga, kojim kreće racionalnost
prirodnih nauka (ali i Hegelova rekonstruktivna dijalektika) jedino što je sigurno
to je da odgovora nema: postojanje uzrokuje postojanje, nepostojanje uzrokuje
nepostojanje. Nepostojanje Mona Lize povlači njeno nužno nepostojanje, ali kada
je već tu njeno postojanje povlači nuzno postojanje. Dakle, ona, ili nužno postoji i nužno ne postoji.
Protivrečnost. (Potencijalni prigovor da Mona Liza nužno ne postoji u doba Rima
ali nužno postoji danas implicira da kategorija nužnosti ima vremensko ograničenje
što je u kontradikciji sa defnicijom logičke nuznosti koja važi u svim
svetovima i svim vremenima).
Šeling,
međutim, predlaže drugi put:
Umesto Lajbnicovog
proslavljenog principa dovoljnog razloga, Šeling fundamentalnim smatra princip ne-isključivanja. Ontološki noviteti postoje ne zato što se može
pronaći dovoljan razlog za njihovo nastajanje već upravo obrnuto, zato što ne
postoji ni jedan fizički ili logički zakon koji zabranjuje njihovo pojavljivanje.
Drugim rečima, ni jedan logički, matematički ili prirodni zakon ne sprečava nastanak
Mona Lize, Sikstinske kapele i Gernike, i zato će se sva ta dela u jednom
momentu i pojaviti[1]. Štaviše,
posežući za transcedentalnim argumentom Šeling zagovara jaku varijantu ove teze tvrdeći
da se sva ta dela nislu samo slučajno pojavila, već da je njihova pojava nuzna
jer je budući da ta dela već postoje to dovoljno dokazuje nužnost mogućnosti
njihovog nastanka.
Za Šelinga ovaj princip istovremeno predstavlja i suštinu
Slobode. Slobode koja se, k'o što rekoh, sastoji u pokretu i tranziciji od jednog ka drugom sloju realnosti bez uključivanja
uobičajenog, nomološkog lanca fizičkog kauzaliteta; tranziciji od kontinuuma
determinizma ka nuznosti kontigencije (slučaja) i stvaralastva ontoloških noviteta (kakvi su npr. Mona Liza,
Sikstinska kapela, Gernik, ali i sam Čovek) koji su sustinški izuzetak iz
prirodnog toka događaja.
PRIMEDBE:
Naravno, nije sve to tako neproblematično i naći će se
mnogi, posebno poklonici fizike i fizikalisti, koji će nastojati da održe kraljicu svih
znanja-matematiku i kralja nauka-fiziku na pijedestalu nedodirljivosti. Mnogo
bi bilo pretresti sve primedbe, ali da pogledamo dve karakteristične: prva se tiče logike, a druga fizike.
a)
Plentitude principle
Postoji logički princip koji ipak dozvoljava postojanje
svih mogućih slučajeva (pa i slučaja umetnosti) a to je Plentitude principle. On glasi ovako: sve što je potrebno da ono
što je samo moguće, nužno postane i stvarno - je vreme. Tj. ako prođe
dovoljno dugo vremena sve što je samo moguće nužno će postati i stvarno.
Tako kaže logički princip i to je sasvim validno.
Ali koliko je ovaj princip daleko od prirodnim zakonima
ograničene fizičke stvarnosti neka pokaže sledeći račun. Da bi random-number
generator super-kompjutera napisao Šekspirov Otelo bilo bi mu potrebno da prođe 10166050 slovnih
kombinacija veličine čitavog teksta od 40-tak gusto kucanih stranica (ukupno
oko 70 000 karaktera). Koliko je to ogroman broj ne može se ni zamisliti jer
ako se pretpostavi da raspolažemo super-kompjuterom koji u jednoj jedinoj sekundi može
da proveri 100 kombinacija čitavog teksta, od momenta kada je univerzum stvoren
pa do danas (oko 15 mlrd godina) on bi uspeo da proveri svega oko 1030
kombinacija (zahvaljujem Niku na pomoći u ovom računu). Koliko je to beskonačno
mala veličina u odnosu na potrebnih 10166050 kombinacija suvišno je
govoriti. (Mislim da sam negde pročitao da bi potrebno vreme iznosilo trilion
puta duže od vremena starosti našeg univerzuma). Ta neverovatna razlika u veličinama ukazuje
bar na dve stvari:
(a) Disproporciju između
vremenom ograničenog realnog sveta s jedne strane, i logičkih kategorija s
druge. Tj. stepen realne primenljivosti ovog principa na Otela može se izraziti statističkom veličinom od 0,00000001
verovatnoće što se i u najstrožoj eksperimentalnoj praksi obično zaokruzuje na
0;
(b) Fantastični stvaralački potencijal
ljudskog genija (ovde konkretno Šekspirovog) čija se neponovljivost meri
verovatnoćom gotovo beskonačnnog broja našeg, prirodnim zakonima ograničenog,
univerzuma.
Konačno, verujem da neke mogućnosti i pored zakona logike
zauvek ostaju neaktualizovane, iz prostog razloga što njihova aktualizacija nije dozvoljena prirodnim zakonima.
Tako npr. ukoliko umesto random-number generatora izaberemo da taj posao urade majmuni
(kao što to pretpostavlja Infinite monkey
theorem[2])
ma koliko majmuni pokušavali da nasumičnim udaranjem po tastaturi kompjutera
napišu Otela, makar imali beskonačno
više vremena od ukucavanja 10166050 kombinacija, dok god su majmuni
oni to neće uspeti, jer u majmunskom svetu nijedna kombinacija neće aktuelno
biti selektovana a niti će biti selektovan konkretni majmun sposoban da zameni random-number
generator. Oni će se beskonačno zaustavljati na kraju prvog čina od koga nikada
neće krenuti dalje, ili verovatnije, na kraju prve rečenice.
b)
Antopomorfnost principa
Slobode
Prirodni događaji se odvijaju iz determinisane prošlosti
ka budućnosti bez ikakve budućnosti u vidu: sve što nam treba za postojanje univerzuma, od big-benga pa do kraja
sveta, su inicijalni uslovi i prirodni zakoni fizike – sve ostalo je stvar
inercije. Tj., opet stvar fizike. Sama mogućnost,
kao logička kategorija, manifestacija nedeterminisanosti i pro-jekcija još ne
postojećih, budućih, opcija (da kažemo ’sloboda’), samo je anticipacija neke ’izvan-prirodne’
moći, ljudskog ili nekog drugog uma. Tj. pretpostavka o mogućnostima u
budućnosti, ili je kreacija uma ili od uma zavisna. Samo ljudi postavljaju
hipoteze, predvidjanja i pretpostavke – priroda se prosto odvija. (Moja
primedba Markusu Gabrijelu).
Odgovor Markusa Gabrijela: Za uspostavljanje kategorije
mogućnosti nije potreban nikakav um niti projekcija uma, ništa više osim proste
negacije koja je potpuno legitimni deo ponašanja prirode: u svakom i najmanjem
deliću vremena i na svim nivoima događaji koji bi inače morali da se dogode -
izostaju. Najveći broj tih negacija prosto nije selektovan. Ali principom
nagomilavanjem negacija na različitim nivoima dolazi se do toga da samo nepostojanje (nazovimo ga ’ne A’) nije više
isključeno ni jednim prirodnim ili logičkim zakonom (’ne nužno’).
Drugim rečima
princip glasi: ‘ne nužno, ne A’.
Pretpostavimo
da je ’A’ Mona Liza. Zamenom dobijamo sledeću propoziciju: ‘Nije nužno da ne
postoji Mona Liza’ što je logički potpuno ekvivalentno propoziciji ‘Postojanje Mona Lize
je moguće’.
Nagomilavanje prostih negacija i njihova različita
distribucija po različitim nivoima sve je što je neophodno i dovoljno da bi se
objasnio princip ontološke Slobode i kreativnost kao emergentno svojstvo
kompleksnosti negacija.
Teza o ulozi umetnosti...: stari
argumenti u Šelingovom kontekstu
Ali kakve sve to veze ima sa Strajnić-Acetonovom tezom o
ulozi umetnosti u nastanku Čoveka, već odavno apsolviranom na ovom blogu? Evo
kakve: potpuno neočekivano, Strajnić-Acetonova teza – zasnovana na sasvim drugim
premisama i pretpostavkama – pokazuje se u velikoj meri kompatibilna sa Šelingovom
”pozitivnom filozofijom” i krucijelnom ulogom Slobode u njoj. Ta kompatibilnost
može se pratiti u nekoliko tačaka. To su sledeće:
1.
Šeling: Princip ne-isključivanja,
tj. dopuštanja svega onoga što nije a priori isključeno prirodnim ili logičkim zakonima,
koji stoji nasuprot principu dovoljnog razloga osnovna je pretpostavka principa
slobode i mogućnosti ontološkog novuma.
Strajnić-Aceton: Princip disipacije
energije kod otvorenih, samo-održavajućih i samo-unapređujućih termo-dinamičkih
sistema (kakvi su biljke, životinje i ljudi), kao i emergencija njihovih novih
svojstva, dovodi u pitanje tranzitivnost principa inercije i dovoljnog razloga
– što je jedna je od osnovnih pretpostvaki uspešne teorije fenomenalne svesti i
umetničkog stvaralaštva.
2. Šeling: Sloboda predstavlja pokret
(od jednog ka drugom nivou realnosti) koji isključuje lanac kauzaliteta
prirodnih zakona (bottom-up kauzalitet).
U Gabrijelovoj interpretaciji bottom-up
kauzalitet je ipak uključen, ali samo kao njegova negacija.
Strajnić-Aceton: Differentia specifica čoveka najintimnije je povezana sa revolucionarnom sposobnošću čoveka da manipuliše sopstvenom
fiziologijom a preko fiziologije i svojom fenomenologijom (top-down kauzalitet) bez uključivanja fizičke sredine. Pretpostavka
obrnutog (downward ili top-town) kauzaliteta igra suštinsku
ulogu u nastanku umetnosti i estetskog stvaralaštva uopšte.
3. Šeling: Tranzicija od kontinuuma
kauzaliteta i nužnosti determinizma ka ontološkom novumu, predstavlja izuzetak iz prirodnog toka događaja tj. van
fizičkog konteksta.
Strajnić: Koren reči ’umjetnost’ je prilog
za način ’umjetno’ u prevodu
'veštačko’ ili van-prirodno. Umjetno = veštačko
= emergentno.
4.
Šeling: Nastanak ontoloških
noviteta je slučajnost i izuzetak iz prirodnog toka, a za to je potrebna
sloboda (kontigentnost) samo-nastanka i samo-kreacije izvan spontaniteta
(nužnosti) prirodnih događaja.
Strajnić-Aceton: Nastanak čoveka kroz
samo-stvaranje. Manipulacija sopstvenom
fenomenologijom i fiziologijom ključno je mesto u kome treba tražiti onu
“odskočnu dasku” (Strajnić, 2019) neophodnu za razvoj viših kognitivnih
sposobnosti Homo Sapiensa. Estetsko
stvaralaštvo u kome mentalni projekat, vizija, scenario, plan, ili koncept,
prethodi njegovoj praktičnoj realizaciji paradigma je praktične racionalnosti
uopšte, i u sebi objedinjuje ono što je samo potencijalno moguće (sloboda) i
ono sto je aktuelno ostvarljivo (nužno)[3].
5. Šeling: Filozofija koja se bavi slobodom i kreativnom
tranzicijom kao svojom osnovnom temom = pozitivna
filozofija.
Aceton: Filozofija
koja se bavi slobodom i kreativnom tranzicijom kao svojom osnovnom temom = filozofija tranzicije.
I na samom kraju ovog kratkog (?) eseja,
a evo i jedne, ponajmanje očekivane implikacije koja gore-postavljeno pitanje o ontološkoj mogućnosti umetnosti dovodi u najtešnju
vezu sa ključnim pitanjima metafizike. Od Parmenida pa do Hajdegera i dalje, filozofi su
pokušavali da ogovore na pitanje o singularnim događajima izvan prostora i
vremena, izvan mogućnosti saznanja ili, modernim jezikom, izvan konteksta danas
poznatih prirodnih zakona: “Zašto postoji nešto
a ne nista?”[4]
Sledeći Šelinga i njegov princip ontološkog
raskida (tranzicije) od ‘pred-misleće’ i nesaznatljive još-ne-stvarnosti do danas saznatljive i nastale stvarnosti, sve što je potrebno
to je da se dogodi katastrofa. Prekid. Raskid. Ili, kako je gore demonstrirano,
princip u svemu identičan principu umetničkog stvaralastva. Budući da je sam
princip nastanka nečega (Mona Liza
npr.) identičan principu stvaranja svega
(univerzuma) pitanje zašto postoji nešto
a ne ništa svodi se na pitanje zašto
postoji Mona Liza umesto da ne postoji. Sledeći transcedentalni argument (vidi
gore Mona Liza u starom Rimu) budući
da nešto postoji, čak i da nije postojalo,
već samim ne-isključivanjem mogućnosti nastanka nečega, mogućnost postojanja nečega
postaje nužna.
Na ovom mestu, ja lično (za Strajnića ne znam), nažalost, ipak napuštam
idealističkog metafizičara Šelinga, često slepog za probleme realne egzistencije i ostajem, opet nažalost, veran realnom
egzistencijalizmu često slepom za idealističku metafiziku. I ma koliko da se ’božanski
tvorac’ ili ’slučaj’ koristio istim metafizičkim principima kao i tvorac
Mona Lize, vraćajući se na Strajnić-Aceton tezu o ulozi umetnosti..., ja ipak demijurgiju (kao metafizičku veštinu
stvaralaštva) prepuštam samo umetnosti, umetničkom stvaralaštvu i Čoveku koji je
upravo tom veštinom stvorio sva svoja čudesna dela a među njima i svoje
najlepše delo - samoga sebe - vajajući svoj sopstveni lik iz kamenog bloka prirodnih
nužnosti.
[1] Naravno, pozitivni princip
dovoljnog razloga se može preformulistati u negativni princip tako da glasi:
razlog nepostojanja Mona Lize nije isključen.
[2] Ispitujući ovu istu ovu teoremu američki pisac Dejvid Iv u svom
pozorišnom komadu Reči, reči, reči
(1987) daje trojci majmuna (Miltonu, Sviftu i Kafki) u zadatak da nasumičnim
udaranjem po pisaćoj mašini napišu Šekspirovog Hamleta.
[3] v. Aristotel i koncept dinamoenergizma
(Fizika, ....)
[4] Odgovori na ovo pitanje kreću se od toga da je ništa je nemoguće (Parmenid), da je ništa dobijeno nerealnom predikacijom
(Kant?), da je u fizici ništa
nestabilno i nepostojano (Frenk Vilček), pa do toga da je to argument za
postojanje savršenog bića-tvorca (ontološki argument), da je samo pitanje po sebi pogrešno i nemoguće (SEP), ili da je nešto proizvod kvantum-spontaniteta (Stiven Hoking).