Zaključci povodom diskusije sa dr Strajnićem i nacrt Teze
Ovaj post je u celini
posvećen diskusiji koja je vođena
od januara do marta 2019., na blogu Filozofija
Tranzicije, a povodom eklektičke
teze dr Strajnića o ulozi umetnosti u nastanku Čoveka (Homo Sapiens)[1], teze koja je kontrastirana
prema čuvenoj Engelsovoj tezi da je rad stvorio čoveka[2]. U toj diskusiji ja sam – u ulozi „đavoljeg
advokata“, da kažem – bio sagovornik i zagovornik, proponent i oponent, pokušavajući
s jedne strane da izbegnem Strajnićevo neblagonaklono čitanje i olaku
diskvalifikaciju Engelsa a s druge strane zalažući se za preciznije definisanje
i izoštravanje predložene alternative. U skladu s tim, u protekloj diskusiji,
mogu se izdvojiti dve osnovne tematske celine: A) Odnos prema Engelsovoj tezi (a
implicitno marksističkom stavu prema ovom pitanju), i B) Strajnićeva teza u
užem smislu.
U sledećim redovima sažeti su osnovni
zaključci diskusije. Neke od tačaka diskutovane su opširnije a duge, opet, kao
filozofske pretpostavke teze dr Strajnića (vezane za antiredukcionizam,
internalizam i obrnutu uzročnost), uglavnom su implicirane ili samo nagoveštene.
A. Marksizam i redukcionizam
Sa eksternalističke tačke gledišta gotovo da je nemoguće dokazati da razlika
između životinja i ljudi nije samo razlika u stepenu razvoja iste sposobnosti.
To objašnjava i probleme sa kojima se suočava savremena nauka koja često negira
bilo kakvu fundamentalnu razliku (Alan C. Willson, 1980; Susan Blackmore, 2018;
Daniel Denett; itd.) ili s naporom pronalazi te razlike (S. Blackmore, 2018;
Thomas Suddendorf, 2018; M. Graziano). Sa sličnim problemima se suočava i
Engelsova klasična teza o radu kao principu pretvaranja majmuna u Čoveka
(Engels, 1876), našta ukazuje Strajnicevo čitanje Engelsovog pojma ”rada”. Redukcija
ovog pojma na termin klasične mehanike otvara put lakoj diskvalifikaciji
Engelsove teze. Međutim, i sam svesan opasnosti od „pogrešnog” čitanja, Engels
(kao i ostali klasici marksizma) je koristio termin „rad” u dvostrukom smislu (work/labour)[3], od kojih je ovaj drugi
isključivo svojstvo čoveka. Nažalost konceptualno nedovoljno razvijena i
nedorečena razlika
između dva značenja pojma „rada“ dovela do mnogih kontroverzi u marksističkoj
teoriji[4],
pri čemu je jedno ili drugo čitanje često ostalo samo pitanje lične naklonosti.
S druge strane, međutim, postoji jedan drugi i mnogo dublji
aspekt redukcionističkog čitanja marksizma. A to je onaj u kojem se celokupni marksizam,
kao dijalektički materjalizam, zaista i suštinski prepoznaje kao redukcionizam
i to čitanje je potpuno na liniji interpretacije dr Strajnića. O čemu se radi?
Dakle:
Po prirodi jednog od svojih
osnovnih kritičkih stavova, naime ideje o obrtanju Nemačkog idealizma ”s glave
na noge”, klasični marksizam (Marks, Engels, Lenjin) ima sasvim logično snažnu
tendenciju podcenjivanja principa downward
causation u čemu se – uostalom - slaže sa savremenim redukcionističkim
fizikalizmom. Čvrsto na stanovištu monističkog materjalizma sam marksizam se u
tom smislu može smatrati nekom vrstom proces-redukcionizma, čija je jedna
od popularnih maksima da procesi u fizičkom svetu uslovljavaju procese u
psihičkom svetu (biće uslovljava mišljenje a ne mišljenje biće, ekonomija
definiše ideologiju a ne ideologija ekonomiju, narodne mase a ne elite smenljuju društveno-politićke formacije, i sl.) pri čemu je obrnuti put isključen.
Stoga je sasvim prirodno da marksizam ne priznaje bilo kakvu autonomiju
ljudske fenomenologije (quallia) koja
je uprkos svemu – kao što je pokazano u protekloj diskusiji - neosporno
odigrala KRUCIJELNU ULOGU U TRANSFORMACIJI MAJMUNA U ČOVEKA. Upravo ovaj jaz između dva
kauzalna pravca navelo je neke filozofe da usvoje srednju liniju kao što su
dualizam svojstava fizičkog sveta (Jerry Fodor, Frank Jackson, David Chalmers) ili
emergentizam (J. C. Mill, C. D. Broad, C. Loyd Morgan, Jaegwon Kim, Jessica
Wilson, i dr.). U tom smislu – bar koliko sam je ja razumeo – teza dr Strajnica odlučno
stoji na stanovištu nereduktivnog naturalizma.
B.
Teza o ulozi umetnosti u nastanku Čoveka
1) Sa eksternalističke tačke gledišta gotovo da
je nemoguće dokazati da razlika između životinja i ljudi nije samo razlika u
stepenu razvoja iste sposobnosti tj. KVANTITATIVNA To objašnjava i probleme sa
kojima se suočava Engelsova klasična teza o radu (labour/work)[1] kao principu
pretvaranja majmuna u Čoveka (F. Engels, 1876) ali sa kojima se suočavaju i svi
savremeni naučni pokušaji da se pronađe odgovor na ovo pitanje. I filozofija u prošlosti i nauka u sadašnjosti daleko su
od slaganja oko toga šta je differencia
specifica čoveka.
Sa internalističke
tačke gledišta (koju zastupa dr Strajnić) međutim, gotovo da je nemoguće
opovrgnuti tvrdnju da razlika između životinja i ljudi nije BITNO KVALITATIVNA.
I ma koliko da ovaj drugi put izgleda plodonosniji, nemogućnost njegovog
opovrgavanja (kao jedan od osnovnih Poperovih kriterijuma validnosti naučne
teorije) potencijalno predstavlja ozbiljan prigovor.
2) Zaključak da je differentia specifica čoveka direktno povezana sa revolucionarnom ljudskom
sposobnošću manipulisanja sopstvenom fiziologijom a preko fiziologije
fenomenologijom (tj. downward causation
bez uključivanja spoljne sredine) slaže se sa internalističkom hipotezom
(1). Uzmimo
npr. anticipaciju kao razvijenu neurološku funkciju koja uključuje tzv. obrnutu uzročnost (downward causation). Životinje (žabe,
delfini, majmuni i dr.) zaista jesu u stanju da anticipiraju događaje u bliskoj
budućnosti ali samo čovek je u stanju da ZAMISLI tj. stvori reprezentaciju o nekom
drugom prostoru/vremenu različitom od onog SADA/OVDE BEZ neposredne
EGZISTENCIJALNE PRINUDE SREDINE, pa čak da razvije čitav scenario (Sci. Am.; sept 2018, p.38) u svojoj
uobrazilji. Manipulacija fenomenologijom u vremensko-prostornom domenu, a time i fiziologijom,
je ključna odlika UOBRAZILJE u kojoj treba tražiti onu “odskočnu dasku”
(Strajnić, 2019) za razvoj viših kognitivnih sposobnosti a pre svega
apstraktnog mišljenja.
3) Prvi
artefakti fenomenalne EKSPRESIJE (slike, zvuci, otisci, simboli, gestovi, pokreti,
mime itd.) nastali su verovatno slučajno
kao što je verovatno slučajno nastalo i kvalitativno iskustvo samih fenomena
ali je svest o njihovoj izuzetnosti u
prirodi kao i izuzetnosti njihove
funkcije u socijalnoj komunikaciji verovatno dovela do individualne
posvecenosti (commitement) koja je
održala njihovu strukturnu koherentnost
i organizacionu inveriantnost
neophodnu da se od individualnog informativnog prostora pređe ka
među-individualnom informativnom prostoru. U tom smislu strukturnu genezu atrefakata
treba posmatrati kao analogon strukturne geneze samog fenomenalnog iskustva
(Chalmers, Facing up the problem of
consciousness, 1995).
4) Iako se
teza o slučajnosti (arbitrarnosti) artifakata i fenomenalne svesti
suprotstavlja principu dovoljnog razloga (Leibniz) ipak ona je u potpunom skladu sa principom disipacije energije karakteristične za otvorene i samo-unapređujuće
termodinamičke sisteme kakvi su biljke životinje i čovek. U tom
smislu internalistička teza je primenljivija na termodinamičke sisteme van
ekvilibrijuma dok je eksternalistička anti-teza primenljiva na zatvorene
termnodinamičke sisteme.
5) Prvi artefakti kao eksternalizovane
reprezentacije (auditivni ili vizuelni simboli, piktogrami, slike, ritmovi,
pokreti, gestovi i mime) predstavljaju ne samo fakte individualne ekspresije već
istovremeno i osnovne elemente jezika i komunikacije te prve instrumente
prenošenje tih reprezentacija u međuindividualnom informativnom prostoru (jezik,
pismo i sl.). I što je ovako ostvarena komunikacija bivala razvijenija sve više
se socijalni okvir nudio kao primarna sredina čovekove biološke evolucije. U
ovoj tački gornja hipoteza se poklapa sa tzv. Cultural drive hypothes Sajmona Kirbija, naime hipotezom da je čovek
evoluirao pre svega u svome o odnosu i selekciji prema kulturi kao mehanizmu
prilagođavanja na fizičku sredinu, a ne u direktnom odnosu prema samoj fizičkoj
sredini.
6) Manipulacija
fenomenologijom (sopstvenom i tuđom) preko artefakata, simbola i fikcija (slike, zvuci,
ritmovi, muzika, jezik, pismo, apstrakcija, koncept) je bitno estetske prirode i u najintimnijoj je
vezi sa onim što mi danas podrazumevamo pod pojmom umetnosti i umetničkim
stvaralaštvom. Treba imati u vidu da je u osvitu civilizacije ”umetnost” i
”estetska ekspresija” imala značajno drugačiji oblik nego što ima danas danas:
bila je daleko obuhvatnija i sinkretička, zauzimala je daleko veći informativni
i komunikativni prostor nego danas. U to je lako uveriti se odlaskom na mesta
na kojima još postoje skupljačko-lovačke zajednice ili posmatranjem ponašanja
dece od 2. do 4. godine. Za razliku od prvobitne estetske ekspresije, umetnost
je danas, kao i sve ostale čovekove aktivnosti u savremenom svetu,
institucionalizovana, fragmentirana i specijalizovana.
7) U
skladu sa 1-6, nekada kao i danas, uloga fenomenalne (estetske) ekspresije a
samim tim i estetskog stvaralaštva pokazuje se kao apsolutno KRUCIJELNA u
razvoju vrste Homo od najrazvijenijih
primata do podvrste Sapiens nekih 70 000 g. pre Hr. Kao i
nekada kada je estetska ekspresija odigrala odlučujuću ulogu u formiranju
pisma, jezika i simbola manipulišući fenomenologijom bez neposredne prinude
fizičke sredine kao okidača, tako i danas estetska ekspresija – najčešće u
formi umetnosti – otvara nove perspektive čovekovih potencijala istražujući DOMEN
SLOBODE u najširem smislu, tj. razvijajući potencijale fenomenalne (estetske) ekspresije
BEZ PRINUDE KULTURNE SREDINE kao neposrednog okidača.
8) I
premda nisu svi sposobni za estetsko stvaralaštvo svi su, bar u principu,
sposobni da shvate estetsko stvaralaštvo (iako ne i svako umetničko delo) i ta
sposobnost je NUŽNA i OPŠTA jer bez nje ne bi bilo moguće ni pismo, jezik,
apstraktno mišljenje, jednom rečju sve one sposobnosti pokretanja obrnute
uzročnosti (downward causation) koja
je – generalno rečeno – osnovna odlika ljudskosti. To je i razlog zašto se
mnogi pitaju da li se 5-mesečno ljudsko mladunče – kod koga sve te sposobnosti
postoje samo kao potencijalnosti - može smatrati čovekom u punom smislu te reči.
Zaključak
Na kraju, vratiću se još
jednom na virtuelni spor između F. Engelsa i dr Srajnića, i umesto zaključka osvrnuću
se na dva argumenta: jedan u prilog Engelsove a drugi u prilog teze dr Strajnića.
1) Prvi argument - u prilog Engelsove, ali i uopšte marksističke teze o ulozi rada – odnosi se na istorijsku ”evidenciju” da su društva u kojima je rad bio ”otuđen” od čoveka osuđena na dekadanciju i propadanje. U literaturi se obično navode robovlasnička društva a ja sam u diskusiji naveo i primer savremenog društva na Markiškim ostrvima Fatu-Hiva i Hiva-Oa. Ali zaista, kao što primećuje dr Strajnić (sa velikim simpatijama prema ovim društvima), premda ta društva mogu voditi dekadenciji i opadanju ljudskih potencijala njihovo postojanje ničim nije isključeno. Drugim rečima ovaj argument važi samo a posteri jer nema snagu ni opštosti ni nužnosti. Štaviše – dodajem ja – čak je i tvrdnja da je robovlasništvo propalo zbog unutrašnjih protivurečnosti nastalih kao posledica otuđenja rada ustvari samo hipoteza (štaviše hegelijanske provenijencije) koja nikada nije stvarno dokazana.
2)...S druge strane – u prilog teze dr Strajnića – navešču za ovu priliku
modifikovani, čuveni argument ”filozofskih zombija” a prema verziji Dejvida
Čalmersa. Premda ovaj argument nije pominjan u diskusiji, on je kao i
Strajničeva teza usmeren pre svega protiv fizikalističkog redukcionizma za koji
se dr Strajnić zalaže. A argument glasi:
a. Zamislimo zombi
svet u kome ljudi imaju čula i osete kao i u našem svetu ali nemaju svest o
svojim reprezentacijama niti imaju mogućnost da na artificiijelni (ne-prirodni,
umjetni) način manipululišu tim reprezentacijama. Prema tezi dr Strajnića to je,
dakle, i svet bez umetnosti.
b. Reduktivni fizikalizam kao i reduktivni marksizam (za koje
je svet objašnjiv samo fizičkim ili dijalektičkim zakonima i uzročnošću ”odozdo
na gore”) i za jedan i za drugi svet nude IDENTIČNO objašnjenje.
c. Ali evidentno
je da zombi svet (svet bez umetnosti) nije naš svet (svet u kome postoji umetnost), i da su to dva različita sveta.
d. Zaključak I: Reduktivni fizikalizam i reduktivni marksizam
su pogrešni jer ne objašnjavaju dovoljno precizno razliku između dva sveta: sveta ljudi u kome postoji umetnost i sveta zombija onog u kome umetnost ne postoji.
e. Zaključak II:
Umetnost nije moguće objasniti ni fizičkim niti dijalektičkim zakonima.
Vrlo je verovatno da ovo filozofsko radikalizovanje teze o ulozi umetnosti
u transformaciji majmuna u čoveka nije bila bila inicijalna namera autora ali
ono sledi kao konsekvenca gornjih zaključaka 1-8. Pitanje koje filozofsko
stanovište zastupa dr Strajnić (neke od alternativa su dualizam fizičkih
svojstava ili emergentizam) ostaje za sada otvoreno.
[1] Ponekad ovu tezu sr Strajnić sa neskrivenim ambicijama naziva i teorijom :„Teorijom odskočne daske“.
[3] Fusnota koju je Friedrich Engels dodao četvrtom nemačkom izdanju Marksovog Kapitala glasi: “Тhe English language has
the advantage of possessing two separate words for these two
different
aspects of labour” (Marx 1990, 138n16). Tako npr. reč labour ne može da se zameni rečju work kada se govori o sindikatima (Labour unions), a ni obrnuto, ne može da se kaže npr “ona ili on
traže labour” kada je reč o
zaposlenju. Takođe, u engleskom prevodu Engelsovo delo glasi: The Part Played by Labour in the Transition from Ape to Man
[4] Pa ipak, leksički
ambiguitet
reči
labour i
work opire
se
pokušaju
da
se
dođe
do
precizne
konceptuealne
definicije (Mackey 1914, 125). S druge strane, Jacques Lacan (1957) pravi razliku između rada koji
proizvodi realne predmete i u koji je uključeno realno iskustvo (Marks to
neziva konkretnim radom) i rada koji
uključuje razmenu i kreiranje vrednosti na tržištu (Marks to naziva apstraktnim radom). Današnje stanovište
je da je razlika labor/work zavisna
od funkcije i konteksta te da je kao takve mnogo objašnjivija u terminima
metafore i metonimije nego li jednoznačno definisanog koncepeta (Oliver Fraysse,
2014).
[5] Razlika između ova dva pojma dovela je do mnogih
kontroverzi u marksističkoj teoriji. Fusnota
koju je Friedrich
Engels dodao četvrtom nemačkom izdanju Marksovog Kapitala glasi: “Тhe English language has
the advantage of possessing two separate words for these two
different
aspects of labour” (Marx 1990, 138n16). Tako npr. reč labour ne može da se zameni rečju work kada se govori o sindikatima (Labour unions), a ni obrnuto, ne može da se kaže npr “ona ili on
traže labour” kada je reč o
zaposlenju. Pa ipak, leksički ambiguitet reči labour i work opire se pokušaju
da se dođe do precizne konceptuealne definicije (Mackey 1914, 125). S druge
strane, Jacques Lacan (1957) pravi razliku između rada koji proizvodi realne
predmete i u koji je uključeno realno iskustvo (Marks to neziva konkretnim radom) i rada koji uključuje
razmenu i kreiranje vrednosti na tržištu (Marks to naziva apstraktnim radom). Današnje
stanovište je da je razlika labor/work
zavisna od funkcije i konteksta te da je kao takve mnogo objašnjivija u terminima
metafore i metonimije nego li jednoznačno definisanog koncepeta (Oliver Fraysse,
2014).
Нема коментара:
Постави коментар